Čistoća koja se ne pere

U srijedu u Rijeci, u garaži komunalne firme, osnovnoškolci su učili o krvi, a odrasli su je darivali. I to, eto, nije vijest koju bi netko izmislio za satiru — nego vijest koja se stvarno dogodila, što je ujedno i najbolja stvar i najtužnija stvar u cijeloj priči. Jer dvije stvari koje funkcioniraju, koje su organizirane, koje imaju smisla i koje su besplatne — to u Hrvatskoj zvuči kao urbani mit, kao priča koju pričaš strancima dok piješ pivo i oni ti ne vjeruju.

Rijetko kad se dogodi da vijest iz Rijeke ne uključuje propali tender, preskupi projekt ili političara koji objašnjava zašto je most skuplji nego što je trebao biti. Ovdje imamo djecu koja su, umjesto da bulje u ekrane ili da im netko proda još jedan beskorisni program "edukacije" koji košta 200 tisuća kuna iz EU fonda, otišla u komunalnu garažu i naučila što znači dati krv. Ne iz udžbenika koji je tiskan 1987. Ne iz aplikacije koja se gasi nakon probnog razdoblja. Nego fizički, u prostoru gdje se stvari događaju, gdje smrdi na dizel i gdje ljudi rade.

I tu dolazimo do prvog problema: zašto je ovo vijest? Zato što je iznimka. Zato što su svi navikli da komunalne firme postoje samo da bi im naplatile odvoz smeća i eventualno poslale opomenu prije ovrhe. A ova je organizirala nešto što nema veze s njezinom djelatnošću, nema profit, nema političku poruku — ima samo jedan cilj: natjerati ljude da daju krv i djecu da shvate zašto je to važno. Koji kurac. Netko je u gradskoj upravi očito shvatio da javni servis nije samo infrastruktura nego i zajednica. Ili je netko jednostavno imao dobar dan i rekao: "Ajmo napraviti nešto korisno."

Edukacija je trajala sat vremena. Sat vremena u kojem su šestaši naučili više o ljudskom tijelu, darivanju krvi i solidarnosti nego u deset sati biologije koja se svodi na crtanje kružnog sustava i prepisivanje s ploče. Nisu im trebale tablete. Nije im trebao AI tutor. Trebao im je netko tko će im reći: "Ovo je igla, ovo je vrećica, ovo je tvoj život koji može spasiti nečiji drugi." I to je sve. Ponekad je najnaprednija tehnologija na svijetu — ljudski kontakt.

Darivanje krvi u garaži. Ima nečeg poetski ironičnog u tome. Dok se u Silicijskoj dolini ljudi natječu tko će napraviti bolji tracker za spavanje, tko će izmjeriti koliko si puta trepnuo, tko će ti prodati dodatak prehrani koji ti ne treba — ovdje u garaži, u prostoru koji miriše na ulje i gumu, ljudi su doslovno dali dio sebe da bi netko drugi mogao živjeti. I nisu tražili ništa zauzvrat. Nema pretplate. Nema freemium modela. Nema "prvih mjesec dana besplatno pa te oderemo". Samo krv, igla i čovjek koji će sutra možda disati jer si ti danas sjeo u stolicu.

A djeca su gledala. I upijala. I vjerojatno postavljala pitanja koja bi odrasle natjerala da zastanu i razmisle. "Zašto ljudi ne daju krv češće?" "Zašto se to ne radi u školi?" "Zašto je ovo u garaži, a ne u bolnici?" Dobra pitanja. Odlična pitanja. I odgovor na svako od njih je taj: zato što je sustav pokvaren, zato što je birokracija spora, zato što je lakše ne raditi ništa nego organizirati nešto što nema politički bod.

Ova akcija nije imala politički bod. Nije imala ništa od toga. Bila je čista, sirova, korisna. I zato je iznimka. I zato je vijest. I zato će je ljudi zaboraviti za tjedan dana, jer se u Hrvatskoj dobre stvari događaju tiho, bez fanfara, bez press konferencija na kojima ministar objašnjava kako je on osobno odlučio da se krv daruje. Ne, ovo je organiziralo Gradsko društvo Crvenog križa Rijeka i KD Čistoća. Dvije institucije koje bi po logici stvari trebale biti spore, glupe i nefunkcionalne. A eto — nisu.

I onda se vratiš na početak i pitaš: ako ovo može funkcionirati, zašto ne funkcionira sve ostalo? Zašto ne možemo dobiti digitalizaciju javne uprave? Zašto ne možemo dobiti pametne semafore? Zašto ne možemo dobiti sustav koji ne zahtijeva da čovjek tri puta dokaže da postoji? Zato što je lako organizirati jednu akciju darivanja krvi kad imaš volju, ali je nemoguće organizirati sustav kad imaš politiku. Jer politika ne daruje krv. Politika je vampir. Uzima, ne daje.

I zato je ova vijest, na neki način, tužnija nego što izgleda. Jer pokazuje da znamo, da umijemo, da možemo — ali nećemo. Ne sustavno. Ne redovito. Ne kao pravilo. Samo kao iznimku, kao akciju, kao jednu srijedu u garaži koju će djeca pamtiti, a odrasli će je pročitati, klimnuti glavom i nastaviti sa svojim životom.

Ali djeca su vidjela. I to je možda jedino važno. Jer djeca koja su danas vidjela odrasle kako daju krv, koja su čula zašto je to važno, koja su dotaknula stvarnost umjesto da su je gledala kroz staklo ekrana — ta djeca će sutra, kad odrastu, znati da se stvari mogu napraviti drugačije. Da komunalna firma nije samo broj na računu. Da garaža nije samo parking. Da krv nije samo tekućina. I da je čistoća, u najdubljem smislu te riječi, kad netko nešto napravi za drugoga ne tražeći ništa zauzvrat.

I to je, jebote, jedina čistoća koja vrijedi.

Izvor: riportal.net.hr