Dvadeset milijardi dolara je cijena ulaska u klub čiji članovi uvjeravaju da je duga beskonačna, a...

Kad netko kaže da "nema kraja duginom luku" za skaliranje umjetne inteligencije, to je tehno-ekonomski ekvivalent vječite mladosti, besplatnog ručka i perpetuum mobilea u jednom paketu. To je izjava koja ne opisuje tehnologiju, već psihologiju. To je mantra čovjeka koji je već uložio toliko u jednu ideju da mu je jedini izlaz naprijed — bilo da tamo ima nešto ili nema. Jer priznati da postoji strop, da postoji zid, da postoji granica računalne moći ili ekonomske isplativosti, značilo bi priznati da je ogroman dio kapitala koji kruži oko ove industrije zapravo spekulacija na vjeri, a ne investicija u budućnost. A vjera, kao što znamo, ne trpi sumnju. Ona zahtijeva beskonačni luk.

Tvrdnja da će AI nastaviti rasti bez granica zvuči kao znanstvena prognoza, ali u stvarnosti je to financijska nužnost. Zamislite da ste digli milijarde od investitora čija je cijela teza izgrađena na eksponencijalnom rastu. Da ste obećali revoluciju koja će preokrenuti sve industrije. Da ste zaposlili tisuće najpametnijih ljudi po cijenama koje bi posramile NBA zvijezde. Što radite kad se pojave prvi znakovi zasićenja, kad troškovi energije eksplodiraju, kad regulativa počne stvarati zidove? Kažete da zidova nema. Kažete da je luk beskonačan. To nije znanost. To je upravljanje očekivanjima na razini globalnog hedge fonda.

A onda dolazi drugi dio izjave, onaj koji bi trebao biti olakšanje, a zapravo je morbidno smiješan: ne umanjujte rizik od gubitka posla, već učinite pozitivne strane dovoljno velikima da nadoknadite poremećaj. Ovo je tehnokratski način da se kaže: "Da, spalit ćemo vašu karijeru, vašu industriju i vaš osjećaj svrhe. Ali ne brinite, napravit ćemo novi svijet koji će biti toliko sjajan da nećete ni primijetiti što ste izgubili." To je kao da vam netko zapali kuću, a onda vas pozove na roštilj. Teoretski, imat ćete hranu. Praktički, ostali ste bez krova nad glavom.

Pitanje koje nitko od ovih vizionara ne postavlja je jednostavno: tko određuje što su te "dovoljno velike pozitivne strane"? Tko vagi vrijednost gubitka posla sredovječnog inženjera protiv potencijalnog otkrića novog algoritma? Tko piše jednadžbu u kojoj je nestanak cijelih profesija samo "poremećaj" koji treba nadoknaditi? Odgovor je, naravno, taj onaj tko prodaje rješenje. Sudac, porota i diler su u ovom slučaju ista osoba, a svi mi smo na suđenju za koje nismo ni znali da se održava.

Industrija koja je proizvela ove modele već pokazuje sve simptome akutne disocijacije od stvarnosti. S jedne strane, razvijaju se sustavi koji bi trebali biti korisni alat za ljude. S druge strane, retorika je postala apokaliptična, mesijanska, gotovo religiozna. Govori se o "superinteligenciji", "singularitetu" i "krajnjem cilju". To više nije o poboljšanju pretraživanja ili boljem prepoznavanju slika. To je o stvaranju Boga u podrumu, a onda o uvjeravanju svijeta da će taj Bog biti dobar prema nama ako samo nastavimo davati novac za žrtve. Ako vam ovo zvuči poznato, to je zato što je svaka piramidalna shema u povijesti koristila taj jezik beskonačnog rasta i neizbježnog bogatstva za sve koji ostanu u igri.

A što je s tim "poremećajem"? Riječ je to tako sterilna, tako čista. Zvuči kao nešto što se može riješiti algoritmom ili zakrpati ažuriranjem softvera. U stvarnom svijetu, poremećaj je ljudska drama. To je obitelj koja ne zna kako će platiti ratu kredita. To je stručnjak od petnaest godina iskustva koji shvaća da je njegovo znanje iznenada bezvrijedno. To je lokalna zajednica čiji je tvornički pogon zatvoren jer je automatizacija jeftinija. Ovo nije bug koji treba fixati. Ovo je cijeli operativni sustav društva koji se prepisuje u hodu, bez backupa, bez rollback opcije. I čovjek koji je u podrumu napisao dio tog koda sada nam govori da se ne brinemo, jer će nova verzija sigurno biti bolja.

Najveća ironija je u tome što se sva ova priča o beskonačnom rastu odvija u svijetu koji je fizički, energetski i ekološki duboko konačan. Ti modeli gutaju električnu energiju male države. Zahtijevaju rijetke minerale čija je ekstrakcija povezana s devastacijom okoliša i ljudskim patnjama. Ovisni su o globalnim opskrbnim lancima koji su lako narušivi. Beskonačan luk skaliranja udara u vrlo konačan zid planeta Zemlje. Ali u financijskom svijetu Silicijske doline, planet je samo još jedan "externality", vanjski učinak koji se može internalizirati u nekom budućem kvartalnom izvješću, ako uopće.

I tako stojimo ovdje, gledajući u obećani luk. Vode nas ljudi koji su osobno i financijski toliko ukopani u jednu priču da im je nemoguće zamisliti alternativnu završnicu. Njihova vjera postaje naš rizik. Njihova potreba za beskonačnošću postaje naša odgovornost da se nosimo s posljedicama. Oni prodaju raj, ali ugovor o kupoprodaji pišu sitnim slovima koja opisuju pakao tranzicije.

Možda luk i nema kraja. Možda je stvarno beskonačan. Ali povijest tehnologije nas uči jednu važnu stvar: svaki luk ima svoj vrhunac, nakon kojeg silazi prema tlu. Pravo pitanje nije koliko je dug, već što se događa kad se zalet koji smo dobili na usponu pretvori u bezobzirni pad niz drugu stranu. I tko će biti na dnu da pokupi komade.

Budućnost je možda beskonačna. Ali naši novčanici, naša strpljenje i naša sposobnost da vjerujemo bajkama — nisu.

Izvor: the-decoder.com