Pet milijardi dolara je cijena ulaznice za jednu rundu u najskupljem pokeru u povijesti, a Amazon...

Razumijem strah. U devedesetima, dok sam gradio Kvarner Net, gledao sam kako se lokalni ISP-ovi prepucavaju oko par kilobita propusnosti, dok su veliki igrači već kupovali transatlantske kabele. Razlika je bila u razmjeru ludila. Danas, pet milijardi je samo prva rata. Ugovor kaže da Amazon može uložiti još dvadeset milijardi "tijekom vremena". To je najljepši eufemizam za "dok ne potrošimo sve što imamo, jer nemamo pojma što drugo raditi". Kada je iznos toliko velik da ga moraš opisati vremenskom skalom, a ne poslovnim planom, to više nije investicija. To je hod po žici iznad Grand Canyona, a netko ti je rekao da je žica od nevidljivog novca.

Apsurd leži u činjenici da se sve ovo temelji na jednoj jednostavnoj premisi: da će umjetna inteligencija generirati toliko novih prihoda da će i dvadeset pet milijardi izgledati kao sitniš. Ali pitanje koje nitko ne postavlja glasno je jednostavno: od koga? Ako je krajnji cilj stvoriti AI koji će zamijeniti ljudski rad na svim razinama, tko će onda biti potrošač koji plaća usluge tog istog AI-a? To je ekonomski model koji podsjeća na shemu piramide u kojoj si ti i investitor i krajnji korisnik, a jedini izlaz je uvjeriti sljedeću osobu u nizu da uloži još više. Tržište je postalo golema mašina za samozavaravanje, gdje se vrijednost mjeri isključivo po tome koliko drugi strahuju da će je propustiti.

Amazon, naravno, nije naivac. Oni ne ulažu u Anthropic zbog njihovih ljepših modela ili etičkih načela. Oni ulažu zato što im je očajnički potrebna alternativa vlastitoj, zaostaloj AI ponudi. AWS je golema mašina za računanje, ali njihovi vlastiti modeli zaostaju za onima iz Open AI-a i Googlea. Kupiti vodećeg igrača nije bilo moguće, pa su odabrali sljedeću najbolju opciju: kupiti pristup. Pet milijardi dolara je, u ovom kontekstu, samo cijena najma jednog sjedišta u prvom redu za predstavu čiji scenarijo još nitko nije napisao. A usput, osigurava im se da će Anthropicove modele trčati isključivo na AWS infrastrukturi. To nije partnerstvo. To je feudalni odnos u kojem vazal dobiva zlato, a gospodar pravo na njegovu zemlju i plodove.

Ovdje dolazimo do srži problema cijele ove utrke. Nije u tehnologiji. Tehnologija je samo sredstvo. Problem je u potpunom odsustvu alternative. Kada su svi resursi — stručnjaci, podatci, računalna snaga — koncentrirani u rukama pet korporacija, inovacija se ne mjeri u probojima, već u decimalnim mjestima poboljšanja performansi. A ta poboljšanja se ne postižu nekom magičnom novom arhitekturom, već brutalnom, sirovom silom: više podataka, veći modeli, više čipova. To je utrka u kojoj je jedino pravilo imati dublji džep od konkurencije. I Amazon upravo pokazuje da ima najdublji.

Što to znači za sve nas koji sjedimo s druge strane ekrana? Prvo, da će cijene cloud usluga i dalje rasti, jer netko mora platiti tu ludu potrošnju. Drugo, da će se moć koncentrirati na način koji će učiniti anti-monopolsku regulaciju šalom za smijanje. I treće, da će budućnost AI-a biti oblikovana ne prema tome što je tehnički najbolje ili etički najispravnije, već prema tome što najbolje služi interesima Amazonovog profitnog margina. Sve ostalo je nusproizvod.

Na kraju, ova investicija je samo simptom mnogo veće boljke. To je priznanje da je tech industrija ostala bez pravih ideja. Kada ne znaš kamo dalje, baci još nekoliko milijardi u najskuplju igračku na tržištu i nadaj se da će se nešto dogoditi. To je strategija koja podsjeća na onoga tko baca sve pare na jedan broj u ruletu, ne zato što ima sistem, već zato što je uplašen da će se sto okrenuti bez njega. Problem s ruletom je što, matematički gledano, kuća uvijek pobjeduje. A u ovoj igri, kuća je sama tehnologija — nemilosrdna, neutralna, i potpuno ravnodušna prema tome tko je stavio koliko na crno ili crveno. Ona samo troši resurse i generira toplinu, doslovno i metaforički.

Izvor: bloomberg.com