Europska Regija Gastronomije je titula koja košta više od najskupljeg tartufa, a vraća se u obliku...

Šest gastro večeri, dva chef-a, jedna vila i regija koja nosi titulu kao da je kruna svetog Stjepana — sve to bi u normalnom svijetu bilo dovoljno za solidan promotivni članak i nekoliko lijepih fotografija. Međutim, mi ne živimo u normalnom svijetu. Mi živimo u svijetu gdje se hrana pretvara u spektakl, a lokalni proizvodi u teologiju, dok se u pozadini nešto drugo, mnogo goruće, polako gasi. Ako ti je ikad bilo čudno zašto se o gastronomiji toliko puno priča, a o poljoprivrednicima koji tu hranu stvarno proizvode toliko malo, evo jednostavne dijagnoze: pacijent pati od akutne disocijacije između narativa i realnosti. Simptomi uključuju opsesiju o "autentičnom iskustvu" dok se autentični proizvođači bore da prežive sljedeću sezonu. Preporuka je hitna infuzija smisla, ali prognoza je neizvjesna — titula traje godinu dana, a krediti dospijevaju svakog petnaestog.

Kvarner na tanjuru. Zvuči lijepo, zar ne? Poetično. Gotovo kao da netko pokušava prodati ideju regije umjesto regije same. Jer, gle čuda, to se i događa. Turistička zajednica Kvarner nije tu da oplemenjuje krumpir ili da osigura da stari maslinari ne propadnu; ona je tu da proda priču. A priča je uvijek skuplja od sirovine. Problem nastaje kada cijeli lanac postane ovisan o toj priči, a zaboravi tko drži lopatu, tko sadi, tko bere. Kada "iskustvo" postane produkt, a produkt postane sporedni lik u vlastitoj drami. Zamislite da Netflix snima seriju o vama, ali umjesto da živite svoj život, morate glumiti njegovu idealiziranu verziju za kamere. To je otprilike položaj svakog ozbiljnog proizvođača u regiji koja dobije gastronomsku titulu: izloženost raste, pritisak da budeš "autentičan" po nečijim marketinškim kriterijima je nepodnošljiv, a marža ostaje ista ili se smanjuje jer svi očekuju da ćeš biti dio tog spektakla — besplatno.

Apsurd doseže vrhunac kada shvatite mehanizam. Dvije poznate kuharske ličnosti udružuju snage u idiličnom ambijentu. Mediji pišu. Ljudi dolaze. Novac se okreće. Ali koji novac? I gdje ostaje? Je li cijena te večere — koja bez sumnje može biti izvrsna — odraz fer nadoknade ribaru čiji je opanak na tanjuru, maslaru čije je ulje u emulziji, vrtlaru čiji su povrće i začini korišteni? Ili je to prvenstveno plaćanje za ulaznicu u narativ, za priliku da kažeš "bio sam tamo", da objaviš fotografiju na društvenoj mreži i postaneš, makar na trenutak, dio te ispričane priče o luksuzu i autentičnosti? Ako je ovo drugo, onda nismo ništa napredovali od srednjovjekovnog sajma gdje su se prodavale relikvije — samo što su naše relikvije tartufi i pršut, a vjera je u moć gastronomskog turizma da riješi sve probleme.

Onda se postavi pitanje, ono naivno, apsurdno, koje razotkriva srž problema: ako smo Europska Regija Gastronomije, zašto se naše poljoprivredne obitelji i dalje pitaju hoće li im se isplatiti saditi sljedeće godine? Zašto mladi bježe iz sela? Zašje je lanac opskrbe toliko krhak da jedan loš udar vremena ili jedan skok cijena energenata može srušiti cijeli sektor? Je li moguće da je cijela ta titula samo sofisticirani način da se prekrije goruća infrastrukturna i ekonomska zanemarenost onoga što stvarno čini regiju — njen teren, njeni ljudi, njeni resursi? Jer, da budemo iskreni, puno je lakše organizirati šest glamuroznih večera nego riješiti desetljeća zastoja u ruralnom razvoju, izgraditi hladnjače, osuvremeniti prometnice do poljoprivrednih zona i stvoriti fer tržišne uvjete.

Naravno da nije crno-bijelo. Takvi događaji donose pozornost, a pozornost može donijeti promjenu. Mogu inspirirati, educirati, povezati chefove s proizvođačima. Ali postoji tanak, opasan led između promocije vrijednosti i komodifikacije kulture. Kada lokalna hrana postane samo kulinarana atrakcija za one koji si to mogu priuštiti, a ne temelj održivog lokalnog gospodarstva, onda smo promašili poantu. Onda smo samo zamijenili jednu vrstu eksploatacije drugom: umjesto da se sirovina jeftino izvozi i prerađuje negdje drugdje, mi je ostavljamo ovdje, ali je pretvaramo u skupocjenu scenografiju za doživljaj koji je rezerviran za nekolicinu. To nije napredak. To je samo drugačija faza kapitalizma iskustava.

I tako se vrtimo u krug. Slavimo chefove kao rock zvijezde, a poljoprivrednike tretiramo kao statiste. Pišemo o vinu kao o umjetnosti, a vinogradare ostavljamo da se bore s bijkama i nepogodama uz minimalnu podršku. Govorimo o "teroiru" — tom mističnom spoju tla, klima i duha mjesta — kao da je nešto što se može pakirati i servirati uz aperitiv, a zanemarujemo činjenicu da je taj teroir fizički, ranjiv i ovisan o ljudima koji o njemu brinu iz dana u dan, a ne samo tijekom sezone gastro festivala.

Konačno, sve se svodi na pitanje što stvarno želimo. Želimo li gastronomsku scenu koja je samo još jedna turistička atrakcija, privremeni šminkeraj za dublje probleme? Ili želimo sustav u kojem je svaki član lanca — od sjemena do tanjura — poštovan, adekvatno plaćen i prepoznat kao bitan? Titula "Europska Regija Gastronomije" bi trebala biti početak težeg posla, a ne cilj sam po sebi. Inače riskiramo da nam ostane samo lijepa etiketa na praznom tanjuru. A prazan tanjur, čak i ako je dizajniran od najfinijeg porculana, ostaje prazan. I na kraju, samo gladan čovjek zna koliko ta razlika zapravo znači.

Izvor: fiuman.hr