Napad u Opatiji: cijena koja se ne plaća na blagajni

Četrdesetsedmogodišnjak je ušao u ordinaciju u Opatiji i fizički napao šezdesetogodišnju liječnicu. Nije tražio pomoć. Nije tražio savjet. Tražio je ono što je htio, po svaku cijenu, a cijena koju je platio bit će manja od one koju će platiti svatko tko sutra uđe u istu ordinaciju.

Policija je reagirala brzo, što je jedina svijetla točka u priči koja miriše na ustajalu vodu iz slavine u zgradi građenoj sedamdesetih. Našli su ga ubrzo nakon što je počinio kazneno djelo, što znači da sustav funkcionira onoliko koliko funkcionira — kad se dogodi, kad je prekasno, kad je netko već povrijeđen. Kao protupožarni aparat koji radi savršeno, ali samo nakon što je vatra već izgorjela pola stana.

Ovo nije izoliran incident. Ovo je simptom bolesti koja se zove kronična nedostupnost zdravstvenog sustava, s komplikacijama u obliku rastućeg nasilja prema onima koji su ostali na prvoj liniji. Dijagnoza je jasna: pacijent pokazuje znakove dugotrajnog zanemarivanja, akutne frustracije i potpune erozije povjerenja u institucije. Prognoza? Loša, jer se lijek ne propisuje — lijek se financira, organizira i provodi, a to su tri stvari koje ovaj sustav ne radi dobro.

Liječnici u Hrvatskoj nisu samo podplaćeni i preopterećeni. Oni su postali amortizeri za sve što sustav ne može riješiti. Kad ne možeš dobiti termin specijaliste šest mjeseci, kad ti hitna kaže da dođeš sutra, kad ti ljekarna nema lijek — netko mora platiti. I ne plaća ministar. Ne plaća ravnatelj bolnice. Plaća žena od šezdeset godina koja je došla na posao u Opatiji i dobila šaku u facu jer je netko mislio da ima pravo na ono što želi, odmah, bez pitanja.

Koji kurac smo napravili od zdravstva? Pretvorili smo ga u sistem u kojem su liječnici čuvari resursa koje nemaju, a pacijenti postaju kupci na crnom tržištu frustracije. Prodaješ im termin koji ne postoji, uslugu koju ne možeš pružiti, nadu koju ne možeš ispuniti — i onda se čudiš kad netko pukne. Nije opravdanje. Nije isprika. Ali jest objašnjenje zašto se ovo događa sve češće.

A događa se sve češće. Podatci pokazuju porast napada na zdravstvene radnike u cijeloj regiji, a hrvatske bolnice i ordinacije nisu iznimka. Svaki put kad netko kaže "to se ne smije dogoditi" i ne promijeni ništa, poruka je jasna: smije se. Smije se jer nema posljedica za počinitelja koje bi odvratile sljedećeg. Smije se jer nema preventivnih mjera koje bi zaštitile liječnike. Smije se jer sustav reagira, ali ne djeluje.

Opatija je simbolična. Grad poznat po lječilištima, po starim vilama i šetnicama uz more, po miru i opuštanju. I u tom gradu, u liječničkoj ordinaciji, netko je odlučio da je fizičko nasilje prihvatljiv način rješavanja problema. To nije problem Opatije. To je problem svakog mjesta u kojem ljudi čekaju, čekaju, čekaju — dok im strpljenje ne pukne kao pregrijana cijev.

Rješenje nije u jačanju osiguranja. Rješenje nije u više kamera. Rješenje nije u dežurnim policajcima ispred svake ordinacije. Rješenje je u sustavu koji ne dovodi ljude do ruba. U sustavu u kojem ne moraš napasti liječnicu da bi dobio ono što ti treba. U sustavu u kojem liječnik nije posljednja stanica prije očaja.

Ali to košta. Košta organizaciju, košta novac, košta političku volju. I dok se čekaju te tri stvari, liječnici će i dalje biti na udaru. Ne zato što su loši ljudi. Zato što su jedini koji su ostali na mjestu gdje se lomi.

Pedeset milijardi dolara je cijena za alat koji piše kod umjesto tebe, a mi ne možemo osigurati da liječnica u Opatiji odradi smjenu bez straha da će netko uletjeti s pesnicama. To nije usporedba. To je dijagnoza.

Izvor: riportal.net.hr