Franjo Ivanović i sistem u kojem talent nije dovoljan

Dvije minute su dovoljne da se sruši narativ o igraču koji ne dobiva šansu. Franjo Ivanović ulazi u 75. minuti protiv Moreirensea, zabija dva gola u petnaest minuta, i odjednom cijela priča o njegovoj minutaži pod Mourinhom dobiva novu dimenziju. Problem je što ta dimenzija nije ništa novo — to je ista stara bolest nogometnog svijeta u kojem treneri gledaju na igrače kao na alate, a ne kao na ljude s ritmom, psihom i potrebom da igraju.

Mourinho je izjavio da je Ivanoviću trebalo petnaest minuta da pokaže što zna, i da je to poruka za izbornika Dalića. Poruka je jasna: "Vidi što imaš, a ne koristiš." Ali poruka je ujedno i ironična, jer taj taj Mourinho ne koristi Ivanovića u Fenerbahçeu na način na koji bi netko s takvim instinktom za gol trebao biti korišten. I tu dolazimo do srži problema — nogomet nije pravedan, nikad nije bio, i nikad neće biti. Ali to ne znači da ne treba prestati izmišljati priče o tome kako je netko "spreman" ili "nije spreman" na temelju petnaest minuta protiv momčadi koja se raspala u zadnjih pola sata.

Pogledajmo malo širu sliku. Ivanović ima 22 godine, igra u klubu gdje je trener čovjek koji je poznat po tome da ne vjeruje mladima, osim ako se ne zovu Deki ili imaju 30 godina i portugalsku putovnicu. Mourinhov sistem je sistem iskusnih ratnika, ljudi koji su prošli deset bitaka i znaju točno gdje trebaju stajati kad lopta dođe na drugu stativu. Mladi igrač u tom sistemu je kao šahovska figura koja se pomiče samo kad je apsolutno nužno — i to obično u 85. minuti kad je rezultat već riješen.

Ivanović je u Benfici, na posudbi, i to je ključna informacija koju svi preskaču. On nije Mourinhov projekat. On je sredstvo koje treba podići vrijednost i vratiti se u Fenerbahçe ili biti prodan. Mourinho ne razvija igrače, on ih koristi. Ako igrač ne ulazi u njegovu viziju, ne ulazi u igru. To nije ni dobro ni loše, to je jednostavno realnost rada s čovjekom koji je osvojio Ligu prvaka s Portom i Interom, ali koji je u zadnjih deset godina postao više brend nego trener.

Ali ono što je zanimljivo nije Mourinhov odnos prema Ivanoviću. Zanimljivo je što ova priča govori o hrvatskom nogometu i o tome kako percipiramo talente. Imamo igrača koji u dvije minute pokaže više od nekih drugih u devedeset, i odmah krene histerija: "Zašto ne igra?", "Mourinho ga uništava", "Dalić ga mora zvati". A nitko ne postavlja pitanje: zašto igrač koji ima takav instinkt ne može izboriti minutažu na treningu? Zašto je netko tko je očito efikasan ispred gola stalno na klupi? Odgovor je često neugodan, ali jednostavan — nogomet na treningu izgleda drugačije nego u utakmici, i treneri često preferiraju igrače koji su "sigurni" u sistemu, a ne one koji su "eksplozivni" izvan njega.

I tu dolazimo do Dalića. Izbornik je dobio poruku, jasnu i glasnu, da ima igrača koji u petnaest minuta može riješiti utakmicu. Ali Dalić ima i druge igrače, s drugačijim profilima, i on mora birati. Problem je što hrvatska nogometna javnost funkcionira na principu zadnje utakmice — netko zabije dva gola, i odmah je bolji od svih ostalih. Tri dana kasnije, kad taj igrač ne dotakne loptu u sljedećoj utakmici, zaboravljamo ga i tražimo novog heroja.

To nije samo nogometni problem. To je problem cijelog društva koje funkcionira na principu instant zadovoljstva i kratkog pamćenja. U tech industriji to se zove "recency bias" — dajemo preveliku težinu zadnjem događaju, a zaboravljamo cijeli kontekst. Ivanović je zabio dva gola, ali je li on bolji igrač od onoga koji je igrao 90 minuta i asistirao? Ne nužno. Ali percepcija kaže da jest, i to je ono što oblikuje odluke.

Mourinho je u svojoj izjavi bio pametan. Poslao je poruku Daliću, ali je u isto vrijeme zaštitio sebe. "Vidiš, ja imam igrača koji može, ali ga ne koristim jer imam svoje razloge." To je klasičan Mourinho potez — prebaci lopticu na drugoga, a da sam izgledaš kao netko tko vidi potencijal, ali ga ne može realizirati zbog okolnosti. U stvarnosti, da je Mourinho vjerovao u Ivanovića, igrao bi više. Jednostavno.

Ali evo što je istina: Ivanović je mlad, talentiran i ima nos za gol. To su rijetke stvari u nogometu. I ako ga Dalić pozove i da mu šansu, možda dobije igrača koji će riješiti utakmicu u zadnjih petnaest minuta na Euru ili Svjetskom prvenstvu. A možda i neće. Jer nogomet nije matematika, i dvije minute protiv Moreirensea ne garantiraju ništa protiv Španjolske.

Jedina konstanta u nogometu, kao i u tech industriji, je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: rijekadanas.com