Kad ti netko kaže da je svibanj u lokalnom kinu posvećen domaćem filmu, prva pomisao nije kulturno uzdizanje naroda

Četvrto izdanje manifestacije koja se zove Mjesec našeg filma, a traje od 2. do 31. svibnja, zvuči kao dobrodošlica u svijet gdje je hrvatska kinematografija napokon dobila svojih pet minuta. Samo što te minute traju već trideset godina, a mi se i dalje pitamo je li film dobar ili je samo domaći. Program je posvećen najvećim hitovima domaćih kino ekrana, favoritima publike od 1991. do danas. To je kao da kažeš da ćeš na večeri poslužiti najbolje od hrvatske kuhinje, a onda staviš pašticadu i sarme na taj tanjur i nazoveš to tradicionalnom mješavinom. Nema veze što je jedno dalmatinsko, drugo zagorsko, treće možda ničije — bitno da je domaće. Problem s ovakvim manifestacijama nije u filmovima. Problem je u percepciji da domaći film mora biti konzumiran iz patriotizma, a ne iz kvalitete. Kao da postoji neki neizrečeni dogovor: dođi, plati kartu, i nemoj puno pametovati. Ako ti se ne sviđa, ti si stranac u vlastitoj zemlji. Ali evo jedne istine koju nitko ne želi čuti: hrvatska kinematografija ima filmove koji su bolji od devedeset posto onoga što dolazi iz Hollywooda. Problem je što su ti filmovi često skriveni iza naslova koji zvuče kao da ih je pisao odbor za turističku promociju. "Mjesec našeg filma" zvuči kao naziv za izložbu domaćih proizvoda u seoskoj zadruzi, a ne kao prilika da se ljudima pokaže da znamo raditi ozbiljne stvari. I sad dolazimo do onog dijela koji boli: publika. Jer, gle čuda, hrvatska publika je iznimno zahtjevna. Neće doći gledati film samo zato što je domaći. Hoće doći ako je film dobar. Ako ima priču. Ako glumci ne glume kao da su na kazališnoj sceni iz 1950-ih. I tu nastaje problem — jer domaći filmovi često pate od iste bolesti: pretjerane artificijelnosti, dijaloškog patosa i režije koja se trudi biti umjetnička, a zaboravlja biti gledljiva. No ima i iznimaka. Ima filmova koji su čista petica. Ima redatelja koji su shvatili da publika nije glupa. Ima scenarija koji ne mole za oprost što su napisani na hrvatskom jeziku. I ti filmovi su upravo oni koje bi trebalo gurati u prvi plan, a ne one koji su "kulturno važni" jer su dobili nagradu na festivalu koji nitko nije čuo. Art kino u Rijeci je, s druge strane, jedan od rijetkih prostora gdje se domaći film tretira s poštovanjem. Gdje se ne pravi razlika između američkog blockbustera i hrvatskog art filma. Gdje je kvaliteta jedini kriterij, a ne porijeklo. I to je ono što ovu manifestaciju čini važnom — ne zato što promovira domaće, nego zato što promovira dobro. Jer, , nije bitno je li film hrvatski, američki, francuski ili japanski. Bitno je da te natjera da zaboraviš na mobitel, na račune, na šefa koji te ne trpi. Bitno je da izađeš iz dvorane i pomisliš: jebeno, ovo je vrijedilo. I ako Mjesec našeg filma donese barem jedan takav trenutak, onda je cijela priča uspjela. Ako ne, uvijek imaš Netflix. Isto sranje, drugo pakovanje. Samo što na Netflixu nemaš priliku čuti nekoga kako kaže "ća" i osjetiti se ko doma.

Izvor: fiuman.hr