Dvorana Zamet, rasprodana, subota navečer — čovjek pjeva, ljudi pjevaju s njim, netko negdje proda...

Jer istovremeno, negdje u Silicijskoj dolini, netko s kapom naopako i termalnom kavom u ruci objašnjava investitorima zašto će njegova platforma za AI-generirane personalizirane koncerte promijeniti svijet. Metaverzum. Digitalni avatari. NFT ulaznice koje će ti, eto, dati i dio autorskih prava. I ljudi to kupuju. Ne karte — kupuju priču. Priču u kojoj je stvarnost samo bug koji treba zakrpati. Dok je u Zametu stvarnost bila upravo suprotno: stotina ljudi koji su odlučili da im ne treba aplikacija da bi se osjećali živima.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Mi smo, eto, u Hrvatskoj, izgradili cijeli startup ekosustav na ideji da ćemo preskočiti fazu u kojoj netko nešto stvarno napravi i prodamo to nekome kao uslugu. Imamo inkubatore, imamo akceleratore, imamo konferencije na kojima ljudi s laptopima pričaju o disruptivnim potencijalima blockchaina u poljoprivredi dok vani na tržnici netko prodaje jaja i zna točno koliko mu je koka snijela danas, a koliko jučer, i ne treba mu ledger za to. I sad dođe čovjek, izađe na pozornicu u dvorani koja je projektirana za rukomet i košarku, i napravi ono što se u svijetu startupa zove product-market fit bez da je ikad čuo za taj izraz. Jer product-market fit nije broj korisnika koji su se prijavili na beta testing. To je trenutak kad ljudi izvade novčanike i plate da bi bili dio nečega što postoji samo u tom trenutku.

I tu dolazimo do dijagnoze. Pacijent pati od akutne zablude da se sve može skalirati, digitalizirati i pretvoriti u pretplatu. Simptomi su očiti: svaki put kad netko kaže da će AI napisati pjesmu bolju od one koju bi napisao čovjek, ili da će hologramski koncert biti bolji od stvarnog, pacijent izgovara rečenicu koja zvuči kao da je izašla iz press releasea kompanije koja je upravo potrošila zadnju rundu financiranja na fotelje od deset tisuća dolara. Prognoza? Loša. Jer pacijent ne vidi da publika u Zametu nije došla slušati pjesme. Došla je slušati sebe. Došla je biti dio nečega što je jedinstveno i neponovljivo. A to ne možeš skalirati. Ne možeš to staviti u data center. Ne možeš to monetizirati kroz mikrotransakcije.

Zato je cijela ta priča o digitalnoj transformaciji zabave tako jebeno tužna. Ne zato što tehnologija nije dobra — nego zato što ljudi koji je prodaju ne razumiju što kupuju njihovi korisnici. Misle da kupuju sadržaj. Kupuju kontekst. Misle da kupuju pjesmu. Kupuju trenutak. Misle da kupuju streaming. Kupuju pripadanje. I dok god budeš pokušavao prodati streaming kao zamjenu za pripadanje, prodavat ćeš nešto što ljudi konzumiraju, ali ne vole. Kao onu appu koju imaš na mobitelu, otvoriš je tri puta godišnje, i svaki put se pitaš zašto si je uopće instalirao.

A u Zametu su ljudi pjevali. Znali su sve riječi. Nisu trebali teleprompter. Nisu trebali aplikaciju koja ih vodi kroz iskustvo. Nisu trebali filtere, geolokacijske usluge ni personalizirane preporuke. Trebali su samo jednu stvar: da netko izađe na pozornicu i bude stvaran. I to je, u svijetu u kojem se sve može fejkati, jedina stvar koja se ne može.

Zato će koncerti opstati. Zato će kazališta opstati. Zato će ljudi i dalje plaćati karte da bi sjedili u mraku i gledali živo biće koje diše i griješi na pozornici. Jer to je jedino što AI ne može replicirati. Može napisati pjesmu. Može je otpjevati. Može generirati hologram koji izgleda savršeno. Ali ne može napraviti onaj trenutak kad pjevač pogleda u treći red i vidi nekoga tko plače, i promijeni tempo, i otpjeva tu jednu rečenicu malo drugačije, samo za tu osobu, samo za taj trenutak. To je ono što se ne da skalirati. I to je ono što vrijedi.

A startupovi će nastaviti pokušavati prodati tuđe sjećanje. I neki će uspjeti. Neki će dobiti investiciju. Neki će izaći na burzu. Ali nitko od njih neće napraviti ono što je jedan čovjek s bendom napravio u subotu navečer u Rijeci: natjerati ljude da zaborave na mobitele i budu tu. Jer to je jedina stvar koju tehnologija, ma koliko pametna bila, ne može kupiti. Prisutnost.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr