Kvantni računaloi su postali najskuplji meteorološki alati u povijesti, a nitko ne zna hoće li kiša

Pedeset godina i nekoliko stotina milijardi dolara ulaganja u kvantne računaloe rezultirali su time da sada možemo bolje predvidjeti kako će se zrak gibati oko krila aviona. To je napredak koji bi trebao oduševiti svakoga tko je ikad sjedio u avionu i razmišljao o smislu života dok je čaša Coca-Cole letjela prema njegovoj glavi, ali koji zapravo otkriva nešto mnogo ružniju istinu o našem odnosu prema tehnologiji. Mi ne gradimo alate da riješimo probleme. Gradimo ih da opravdamo vlastitu kompleksnost, a onda tražimo probleme koji bi mogli stati u njihov okvir, poput djeteta koje pokušava ugurati kvadratni blok u okruglu rupu i tvrdi da je to zapravo nova vrsta geometrije. Studija University College Londona pokazuje da AI model "informiran" kvantnim proračunima može dugoročno preciznije predvidjeti ponašanje fluida od klasičnih modela, koristeći pritom manje memorije. Zvuči kao čudo. Zvuči kao konačno ispunjenje obećanja kvantnog računarstva. Zvuči kao da će nam netko naplatiti pretplatu.

Ovdje je medicinska dijagnoza. Pacijent pati od akutne krize svrhe. Simptomi uključuju neprestano stvaranje rješenja u potrazi za problemom, opsesivno mjerenje performansi na sintetičkim zadacima te vjeru da će složenost sama po sebi proizvesti vrijednost. Preporučena terapija je izlaganje stvarnom svijetu, gdje turbulencije nisu matematički model nego osjećaj u želucu, a "dugoročna prognoza" za prosječnog čovjeka znači hoće li sutra morati ponijeti kišobran. Prognoza je, međutim, rezervirana. Pacijent je previše uložio u vlastitu dijagnozu da bi je napustio.

Cijela priča o kvantno-informiranom AI-u za predviđanje turbulencija je savršena parabola našeg doba. Imamo problem koji je ljudima poznat otkad su izumljeni jedrilice i avioni: fluid je kaotičan. Tradicionalno rješenje bilo je kombinacija iskustva, osjetila i grube empirije — kapetan koji "osjeti" more, pilot koji "čuje" zrak. Zatim su došli klasični računaloi s numeričkim modelima, koji su postali toliko složeni da sami zahtijevaju superračunale veličine skladišta i energetske potrošnje male države. Sada, umjesto da se zapitamo je li to pametno, mi dodajemo još jedan sloj metafizičke složenosti: kvantne računaloe. Jer ako ti treba četiri tona opreme da predvidiš vjetar, očito je da ti nedostaje nešto fundamentalno. Logika kaže: možda je rješenje jednostavnije. Kapitalizam kaže: možda je rješenje skuplje.

I tako se nalazimo u situaciji gdje najnaprednija tehnologija čovječanstva možda može spasiti nekoliko tisuća litara avionskog goriva godišnje boljim rutiranjem, ali ne može riješiti osnovnu logistiku dostave hrane u gradu poput Rijeke bez da se ulice zatrpaju kamionima iz tri različita servisa. Gradimo oružje za rat koji ne vodimo, dok prave bitke ostaju bez i najosnovnijih alata. To nije slučajnost. To je posljedica. Kada je cijeli ekonomski i akademski sustav izgrađen oko težnje za složenosti, jednostavna rješenja postaju financijski neodrživa i profesionalno nepoželjna. Nitko ne dobiva Nobelovu nagradu za to što je rekao "Hej, možda bi trebali bolje održavati postojeće radare". Nobelovu nagradu dobivaš za spajanje kvantne mehanike s dubokim učenjem u novi, prelijepi, nepotpuno shvaćeni hibrid koji će zahtijevati još deset godina istraživanja i još jednu rundu venture kapitala.

Apsurd doseže vrhunac kada se sjetimo da je memorija postala jeftinija od čokolade. Cijela priča o "korištenju daleko manje memorije" je prodajni argument iz 1995. godine, kada smo u Kvarner Netu pazili na svaki megabajt na serverima jer je koštao kao dobar ručak. Danas, cloud provideri prodaju memoriju na tone, a glavni trošak nije čuvanje podataka, nego njihovo hlađenje i prijenos. Dakle, mi razvijamo kvantno potpomognutu umjetnu inteligenciju da uštedi nešto što više nije ni rijetko ni skupo, dok istovremeno zanemarujemo činjenicu da je sama kvantna infrastruktura energetski najproždrljivija stvar koju je čovječanstvo ikad osmislilo. To je kao da kupiš Ferrarija da bi štedio na gorivu jer ima bolju aerodinamiku od Twinga. Tehnički je točno. Praktično je ludilo.

Ono što se ovdje zapravo prodaje nije bolja prognoza turbulencija. Prodaje se narativ neizbježnosti. Prodaje se ideja da je tehnološki slijed događaja linearan i da će nas sljedeći, još skuplji sloj složenosti nužno dovesti do izlaza iz problema koje je stvorio prethodni sloj. To je vjera. To je sekta. A kao u svakoj sekti, osnovni mehanizam je uvjeravanje vjernika da su problemi vani, a rješenja unutar dogme. Jeste li zabrinuti zbog klimatskih promjena koje potiču ogromni podatkovni centri? Ne brinite, kvantni računaloi će to riješiti — nakon što sagradimo još podatkovnih centara da bismo ih hranili i hladili. Zabrinjava vas što AI sustavi postaju toliko složeni da nitko ne razumije njihove odluke? Kvantno-informirani AI će biti još bolji, što znači da će biti još manje razumljiv. To nije bug. To je feature.

Na kraju, pitanje nije mogu li kvantni računaloi poboljšati prognoze. Pitanje je zašto smo toliko očajni da pronađemo svrhu za mašineriju čiju smo cijenu i složenost već odlučili prihvatiti, bez obzira na korist. I zašto uvijek, baš uvijek, tehnološka elita nalazi najhitniju primjenu za svoje najnovije igračke u domenama poput zračnog prometa, obrane ili financija — sektorima s dubokim džepovima i jakim političkim vezama — dok se osnovne, tjelesne, ne-seksi stvari poput odvodnje, javnog prijevoza ili distribucije lijekova tretiraju kao tehnološka pustinja u kojoj se može preživjeti samo s excel tablicama i nadom nade. Odgovor je jednostavan. Turbulencije su problem bogatih. Kiša koja curi kroz krov škole u Jelenju nije.

Budućnost je stigla. Donijela je račun, ali samo za one koji lete business klasom.

Izvor: phys.org