Nekretnine su najstariji način pranja novca, a papiri su najstariji način pranja nekretnina

Dvije su vrste ljudi koji se bave nekretninama: oni koji u njima žive i oni koji u njima peru. Prvi gledaju boju zidova i orijentaciju prema suncu. Drugi gledaju samo jednu stvar — koliko je teško dokazati pravo vlasništvo. Cijela industrija legalnog i polulegalnog prijevoza vlasništva s jedne strane na drugu postoji zato što je sustav dizajniran da bude neproziran. A neprozirnost je, kao i uvijek, najbolji prijatelj onoga tko želi nešto ukrasti. Pažljivo, naravno. Uz pomoć odvjetnika.

Ako želiš da nešto nestane, ne baciš to u more. To je amaterski posao. Ti to prepišeš. Jedan papir na drugi papir, jedan potpis na drugi potpis, jedna notarska ovjera na drugu notarsku ovjeru. Nakon dovoljno slojeva papirnatog liska, izvorni vlasnik postaje samo šuška u arhivi, a novi vlasnik je čovjek s pečatom. Tehnologija je ovdje napredovala samo u smislu kvalitete skenera. Suština je ista kao u doba feudalizma: tko ima pečat, ima i zemlju. Samo što su danas pečati u PDF formatu.

Onda dođe drugi korak — pranje. Novac od droge, reketarenja, krade državnog budžeta ili jednostavno starog dobrog utaje poreza ne može ostati u gotovini. On mora postati nešto što banke vole. A banke vole zidove i beton. Zato se prljavi novac pretvara u stan u centru, vikendicu na moru, poslovni prostor u industrijskoj zoni. To nije investicija. To je kupaonica za novac. Ulaziš s novcem koji smrdi, a izlaziš s čistim potvrđenim kreditom, ugledom u banci i povoljnim hipotekarnim kreditom za sljedeći potez. Ciklus je besprijekoran.

Zašto to funkcionira? Zato što je sustav registracije vlasništva u Hrvatskoj, kao i u većini mjesta na svijetu, arhaičan, fragmentiran i prepun rupa. Jedna općina ne razgovara s drugom. Jedan sud vodi knjige na papiru, drugi u nekom softveru iz 2003. godine koji ne komunicira s ničim. Notari su samostalni džepovi moći koji ovjeravaju ono što vide pred sobom, a ne ono što postoji u nekom drugom sustavu. A odvjetnici koji specijaliziraju "promet nekretnina" zapravo specijaliziraju umjetnost pravljenja slojeva između stvarnosti i papira. To nije ilegalno. To je samo kreativno korištenje postojećih propisa.

I tu dolazimo do srži problema. Sve ove radnje — lažni ugovori, prikrivena preprodaja, namješteni javnobilježnički zapisi — zahtijevaju jednu ključnu komponentu: stručnjaka. Čovjeka koji zna gdje su rupe. Kojeg ćeš nazvati nekim šifriranim imenom u poruci, sastati se na parkiralištu shopping centra, predati mu kovertu s gotovinom i dobiti natrag USB stick s potpuno ispravnim, ali potpuno lažnim, dokumentima. To nije kriminalac u balaklavi. To je vjerojatno čovjek u odijelu, sa staklenim naočalama, koji živi u solidnoj četvrti i vozi solidan automobil. Njegova specijalnost nije nasilje. Njegova specijalnost je poznavanje sustava do te mjere da zna kako ga zaobići a da nikad ne pređe crbu koja vodi u zatvor. On je inženjer propusta.

A država? Država gleda. Ili, točnije, država ne gleda. Jer sustav je takav da nadzor nad nekretninama nije nitičija jasna odgovornost. Porezna uprava gleda transakcije, ali ne i vlasništvo. Zemljišne knjige vode evidenciju, ali ne provjeravaju izvornost dokaza. Sudovi rješavaju sporove, ali ne i preventivu. U tom vakuumu, majstori papira cvjetaju. Njihov uspjeh ne ovisi o tome koliko su pametni, već o tome koliko je sustav glup. A sustav je, nažalost, genijalno glup.

Što se onda događa kada se takva mreža raspadne? Kada jedan lanac pukne i sve se posloži pred istražitelje? Dogodi se ono što vidimo: hapšenja, istrage, spektakl u medijima. Javnost se čudi "smjelosti" i "sofisticiranosti" operacije. Ali tu nema nikakve sofisticiranosti. Ima samo sustavno iskorištavanje sustavne nesposobnosti. To je kao da se čudiš što je netko ukrao novac iz kase koja nije zaključana. Nije to genijalna pljačka. To je propust nadzora.

Pravo pitanje nije kako su to učinili. Pravo pitanje je zašto je to bilo tako lako učiniti godinama. Zašto je moguće stvoriti paralelnu stvarnost na papiru bez da itko trepne? Odgovor je jednostavan: jer je digitalizacija zemljišnih knjiga i katastra, onakva kakva treba biti — centralizirana, transparentna, u stvarnom vremenu, s blockchain-om provjere autentičnosti — još uvijek budućnost. A budućnost je, kao i uvijek, odgođena zbog "tehničkih poteškoća", "nedostatka proračuna" i "složenosti procesa". Zanimljivo, zar ne? Složenost procesa je upravo ono što omogućava ovakve sheme.

Dakle, imamo krug. Prljavi novac traži nekretninu. Nekretnina zahtijeva čiste papire. Čisti papiri zahtijevaju stručnjaka za rupe u sustavu. A rupe u sustavu postoje zato što sustav nema interesa da ih zatvori prebrzo. Tu se ne radi o teoriji zavjere. Riječ je o ekonomiji. Cijeli jedan sektor — odvjetnici, notari, posrednici, banke — profitira na složenosti. Transparentnost bi smanjila troškove transakcija za građane, ali bi isto tako smanjila prihode svih onih koji žive od tih transakcija. Što je jednostavnije, to je manje prilika za "dodatne usluge".

I tako, dok se mi pitamo kako je netko mogao biti toliko drzak, netko drugi već radi na sljedećoj shemi. Jer papir trpi sve. A tehnologija koja bi to mogla zaustaviti je uvijek samo pet godina udaljena. Uvijek.

Izvor: fiuman.hr