Novinari kuhaju, mediji izvještavaju, svi su sretni

Devetnaesto izdanje projekta "Danas za vas" u riječkoj kuhinji Crvenog križa okupilo je novinare koji su skuhali stotine obroka za beskućnike i potrebite. Ekipa iz medija zamijenila je tipkovnice za lonce, mikrofone za kuhinjske krpe, i na jedan dan postala ono što inače samo opisuju — ljudi koji rade nešto stvarno. I to je, naravno, divno. Pomoći uvijek treba. Ali onaj mali, cinični dio mene — onaj koji je proveo trideset godina gledajući kako se dobre priče pretvaraju u PR materijal — ne može se oteti dojmu da ovdje miriše na nešto više od juhe od povrća.

Prvo, hajmo odati priznanje gdje pripada. Kuhinja Crvenog križa na Pećinama nije glamurozno mjesto. To je prostor u kojem se svaki dan, po kiši i snijegu, priprema hrana za ljude koji nemaju izbora. Ne za one koji biraju između bio-zdravo-gluten-free opcija, nego za one koji su sretni ako dobiju topli obrok uopće. Osoblje te kuhinje radi posao koji većina nas ne bi mogla zamisliti — dan za danom, bez aplauza, bez kamera, bez zahvalnica na Facebooku. Oni su pravi heroji ove priče. I onda jednom godišnje dođu novinari, skuhaju nekoliko lonaca, naprave fotografije, i odu kući s osjećajem da su napravili nešto dobro.

I jesu. Stvarno jesu.

Ali evo gdje postaje neugodno. Cijela ova akcija ima prizvuk onog starog dobrog "pokaži da ti je stalo" koji u Hrvatskoj funkcionira besprijekorno. Organiziramo humanitarne koncerte, skupljamo božićne pakete, fotografiramo se s djecom iz domova, i svi se osjećamo bolje. Mediji izvještavaju o medijima koji pomažu — što je, priznajmo, savršena circular reference, zatvoreni krug dobrote u kojem su svi zadovoljni. Novinari su napravili dobro djelo, urednici imaju priču, čitatelji mogu zapljeskati, a beskućnici su dobili juhu. Win-win-win-win. Jedino što fali je netko tko će postaviti ono naivno pitanje: zašto ovakve stvari uopće moraju biti vijest?

Jer ako je kuhanje za beskućnike vijest, to znači da je to iznimka, a ne pravilo. To znači da je sustav socijalne skrbi toliko tanak da se oslanja na dobru volju novinara, umjetnika i povremenih donatora. I to nije kritika novinara — neka ih, neka kuhaju, neka pomažu, neka bude što više ovakvih akcija. Ali je kritika sustava koji dopušta da devetnaesto izdanje projekta "Danas za vas" bude glavna vijest u gradu, umjesto da je to podatak da u Rijeci nema beskućnika kojima treba juha iz kuhinje Crvenog križa.

Jer stvar je u ovome: dok novinari kuhaju, negdje drugdje netko broji novce iz EU fondova koji su trebali riješiti problem socijalne isključenosti, ali su umjesto toga završili u konzultantskim studijama i analizama koje nitko nikad nije pročitao. Dok se kamere pale i fotografi bore za najbolji kadar, negdje u gradskoj upravi sjedi netko tko će sutra potpisati ugovor za još jedan smart city projekt vrijedan milijune, dok se stvarni problemi rješavaju volonterskim radom i donacijama. I to je ona stara dobra hrvatska simfonija — svi znaju što treba napraviti, ali nitko ne želi platiti da se napravi.

Nije da novinari ne bi trebali pomagati. Trebaju. I svaka čast onima koji su došli, skinuli sako, zasukali rukave i stvarno kuhali — ne samo pozirali. Ali problem je kad ovakve stvari postanu zamjena za sustavno rješenje. Kad se društvo tješi time da "eto, ipak smo dobri ljudi, skuhali smo juhu", umjesto da se pita zašto te juhe uopće treba. I zašto je devetnaesto izdanje projekta "Danas za vas" još uvijek potrebno, umjesto da je odavno postalo nepotrebno jer je država riješila problem.

A neće ga riješiti. To je onaj dio koji najviše peče.

Jer sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj funkcionira po principu "neka netko drugi". Država da minimalac, grad da simboličnu pomoć, a ostatak se rješava kroz humanitarne akcije, donacije, i — da, novinare koji kuhaju. I svi su zadovoljni, jer je netko nešto napravio, i nije pala odgovornost ni na koga konkretno. Novinari su otišli kući s osjećajem ispunjenosti, beskućnici su dobili topli obrok, a gradonačelnik će sutra na konferenciji za medije pohvaliti "civilno društvo" i "volontere" dok u istom dahu najavljuje novi fiskalni okvir koji ne predviđa ni cent više za socijalu.

Najgore od svega je što novinari to znaju. Vjerojatno su baš dok su miješali lonce razgovarali o tome kako bi trebalo nešto promijeniti, kako bi mediji trebali više pisati o sustavnim problemima, a manje o humanitarnim akcijama. A onda su sutradan napisali članak o tome kako su kuhali. I tako se vrtimo u krug.

Naravno, netko će reći da sam ciničan, da ne vidim dobru stranu, da je bolje da netko kuha nego da nitko ne kuha. I u pravu je. Bolje je. Puno bolje. Ali to ne znači da je dovoljno. I to ne znači da smijemo prestati pitati zašto je ovo uopće potrebno, umjesto da se samo divimo ljudima koji su dobrovoljno napravili ono što bi društvo trebalo osigurati kao osnovu.

Jer ako je kuhanje juhe za beskućnike vijest, to nije pohvala novinarima — to je optužnica za sve ostale.

Izvor: riportal.net.hr