Juniori Rijeke pobijedili su Mladost Ždralove, a svi su sretni. To je problem.

Tri boda u Prvoj ligi, četvrto mjesto na tablici, trideset tri osvojena boda — brojke koje bi u bilo kojoj normalnoj industriji bile statistička fusnota, zanimljiva samo statisticaru i možda dvjema majkama igrača. Ali u Hrvatskoj, a pogotovo u Rijeci, ta pobjeda postaje lokalni mit, trenutak kolektivnog samozavaravanja koji je toksičniji od dima s gradskog spalilišta. Jer dok se mladi ljudi bore na travnjaku negdje u periferiji grada, sustav koji ih je stvorio — a koji oni nesvjesno podržavaju — temeljito propada. To nije samo sport. To je savršena dijagnoza kronične bolesti jednog društva koje više voli slaviti simptome nego liječiti uzrok.

Pogledajmo stvari hladno, kao što bi House gledao rendgensku snimku s očitim prijelomom kojeg pacijent inzistira da je samo uganuće. Ovdje imamo mlade sportaše, juniore, koji ulažu neizmjernu količinu vremena, discipline i vjerojatno nade u nešto što se zove 'budućnost'. Njihova nagrada? Mogućnost da se takmiče u ligi čiji se vrhunac, prva liga, financijski i medijski jedva održava na životu. To je kao da uložite petnaest godina u učenje kako graditi brodove od šibica, a nagrada vam je natjecanje u najtamnijem kutu podruma kulturne dobrote, pred publikom od deset ljudi i tri psa. Aplauz je iskren, ali zrak je pun plijesni. Što se točno slave? Postignuće je neosporno na individualnoj razini — ali sustav koji okružuje to postignuće je toliko truo da pobjeda postaje samo lijepi omot za goru stvarnost.

Evo Cunk pitanja koje razotkriva apsurd: ako su ovi juniori toliko dobri, toliko perspektivni i toliko vrijedni slave, zašto se njihova utakmica odvija na rubu društvene svijesti, dok se milijuni eura iz proračuna ili besmisleno rasipaju na druge, 'važnije' projekte ili se ukradu u tišini uredskih hodnika? Zašto infrastruktura za njihov sport često liči na relikt iz druge Jugoslavije, dok se za neke druge stvari, čija je korist upitna, novac nalazi kao da raste na drveću? Odgovor je jednostavan: jer je lakše slaviti herojski napor pojedinca nego suočiti se s kolektivnim neuspjehom koji taj napor čini herojskim u prvom redu. Pobjeda juniora je anestetik. Udoban, topao, domoljubni anestetik koji omogućuje svima nama da zaboravimo na sustavnu nemar, korupciju i kratkovidost koja je dovela do toga da se njihov napor uopće smatra izvanrednim.

Usporedba s tech scenom, ovdje i u svijetu, je neumoljiva. Zamislite startup koji godinama radi na revolucionarnom algoritmu. Tim je mlad, strastven, radi po četrnaest sati dnevno. I onda, nakon svih tih muka, uspiju napraviti prodaju svog proizvoda — nekoj lokalnoj komunalnoj tvrtki koja će ga staviti u ladicu i nikad ne koristiti. Svi se slikaju, objave na LinkedInu, slave 'izlazak na globalno tržište'. A realnost je da su prodali svoju dušu i svoj proizvod za sitniš, samo da bi opstali u sustavu koji ne cijeni inovaciju, nego preživljavanje. Juniori Rijeke su upravo to — startup koji je napravio 'izlazak', ali na tržište koje je inherentno slomljeno. Njihova pobjeda je 'traction', ali 'market size' je nikakav. I svi se pravimo da je to super.

Ovdje ulazimo u teritorij Nicholsonovog šarma koji reže do kosti. Naravno da će lokalne novine, portali, gradska uprava možda, prenijeti vijest o pobjedi. To košta ništa, a donosi jeftine političke poene. Pokazuje da se 'nešto radi', da 'mladi imaju prilike', da 'sport živi'. To je jeftina retorika koja zamagljuje činjenicu da se radi o sustavu koji funkcionira na principu preživljavanja, a ne razvoja. Podrška sportu, kao i podrška IT sektoru ili bilo kojoj drugoj ozbiljnoj grani, nije pitanje jedne pobjede ili jednog granta. To je pitanje strateškog planiranja, infrastrukture, obrazovanja i, na kraju, hladne ekonomije. A mi, kao društvo, više volimo dramu pojedinačnog herojstva nego dosadnu, tešku gradnju sustava u kojem herojstvo ne bi trebalo biti nužno za osnovan uspjeh.

I ne, ovo nije napad na te dečke koji trče po terenu. Naprotiv. To je bijes prema sustavu koji ih je stavio u poziciju da njihov napor, koji bi u normalnim okolnostima bio samo jedan od koraka u stabilnoj karijeri, postaje epohalni događaj za koji se hvataju kao za slamku spasa. To je Bourdainsko iskustvo: miris ovog 'uspjeha' je mješavina svježe pokošene trave, znoja i nečeg duboko pokvarenog — miris institucija koje su odustale od svoje primarne dužnosti, a umjesto toja nude spektakl. Spektakl koji se prodaje kao nadomjestak za stvarnu promjenu.

Dok se svijet, pa tako i Hrvatska, suočava s egzistencijalnim izazovima — od demografske krivulje koja strmoglavo pada do bijega mladih i obrazovnog sustava u kome se više ne uči kritičko mišljenje nego preživljavanje testova — mi se uhvatimo za pobjedu juniora u nogometu. To je savršena metafora za nacionalni nagon: bježanje u jednostavne narative. Jer nogomet se razumije. Pobjeda i poraz su jasni. Broj na tablici je objektivan. U stvarnom životu, gdje su problemi složeni i zahtijevaju nijansu, nema tako jednostavnih odgovora. Tu nema suca koji će zazviždati kraj. Tu se gubi.

I tako, dok juniori Rijeke slave svoju pobjedu protiv Mladosti Ždralova, ostavljajući iza sebe sve one koji su pali po putu, sustav koji je dopustio da se njihov uspjeh doživljava kao iznimka, a ne pravilo, nastavlja svojim tokom. Novac će se i dalje loše raspoređivati. Infrastruktura će propadati. Talent će odlaziti. A mi ćemo imati još jednu vijest za podiči. Još jedan razlog za kratkotrajno samozadovoljstvo. Još jedan dokaz da volimo slaviti plodove, ali mrzimo saditi stabla i brinuti se za vrt.

Na kraju, ta pobjeda je samo još jedna lijepa laž koju si pričamo da bismo prebrodili ružnu istinu. A istina je da društvo koje svoj najveći entuzijazam rezervira za sportski rezultat dječaka, dok istovremeno dopušta da im se budućnost sustavno uništava u svim drugim segmentima, nema budućnost. Ono ima samo proslave. A proslave, kao što znamo, uvijek završe. Ostaje mamurluk i račun koji netko mora platiti.

Izvor: fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr