Opatija na trećem mjestu po skupoći nekretnina

Sedam milijardi i šezdeset i sedam milijuna eura. To je iznos koji su Hrvati potrošili na nekretnine prošle godine, a broj kupoprodaja pao je za dvadeset i jedan posto. I sad, dok matematičari i ekonomisti računaju kako je moguće da je tržište palo za petinu, a cijene nastavile rasti kao da im je netko ugrađen raketni pogon, mi ostali možemo samo sjediti i gledati u taj cirkus s osjećajem koji je negdje između nevjerice i navike. Jer navikli smo. Navikli smo na to da se stvari ponašaju po logici koja nema veze s ponudom i potražnjom, već s nečim dubljim i pokvarenijim. Opatija, eto, na trećem mjestu. Treća najskuplja destinacija za kupnju stana u državi. Iza Dubrovnika i Splita, ispred Zagreba. To je informacija koja bi trebala iznenaditi, ali ne iznenađuje nikoga tko je ikada prošetao tom obalom i vidio što se tamo događa. Opatija je postala ono što je nekad bila za austrougarsku aristokraciju — mjesto gdje se dolazi pokazati da imaš. Razlika je samo u tome što su tadašnji gosti dolazili s titulama i naslijeđenim imanjima, a današnji dolaze s kreditima na trideset godina i uvjerenjem da je kvadrat stambenog prostora najbolja investicija ikad izmišljena. Koji kurac. Cijeli taj balon počiva na jednom jednostavnom principu: ljudi vjeruju da će cijene uvijek rasti. I dok ta vjera traje, sustav funkcionira. Prodaješ stan za tristo tisuća eura, susjed proda za tristo pedeset, ti već sljedeći tjedan digneš cijenu na četristo. I svi su sretni. Dok ne dođe dan kad netko ne može prodati. Tad se sve sruši kao kula od karata u koju je puhnuo vjetar s Učke. Ali taj dan, naravno, nikad ne dolazi — barem tako kažu agenti za nekretnine, bankari i svi oni koji na ovom plesu zarađuju provizije. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine objavilo je podatke koji pokazuju da je sedam milijardi eura osam posto BDP-a. To je brojka koja bi trebala zabrinuti svakoga tko ima i jednu moždanu stanicu aktivniju od one koja registrira "kafa, cigareta, kredit". Jer kad osam posto nacionalnog bogatstva cirkulira kroz jedan sektor, a taj sektor ovisi isključivo o psihologiji mase i kamatnim stopama, ti ne živiš u ekonomiji — ti živiš u kockarnici. Jedina razlika je što u kockarnici barem znaš da su šanse protiv tebe, dok ti ovdje prodaju priču o "sigurnoj investiciji". Opatija je savršen primjer tog apsurda. Gradić koji živi od turizma, zdravstvenog turizma i uspomena na vrijeme kad su se tamo liječili plućni bolesnici i odmarali nadvojvode. Danas se tamo liječi samo jedna bolest — strah od toga da ćeš propustiti priliku. Jer ako sad ne kupiš, sutra će biti skuplje. A ako kupiš, bit ćeš vlasnik komadića raja. Raja koji, eto, košta kao da je popločan zlatom, a ne onim kamenom koji se na kiši pretvara u klizalište. Pad broja kupoprodaja od dvadeset jedan posto je simptom. Medicinski rječnik rekao bi da pacijent ima tahikardiju i povišeni tlak, ali vitalni znakovi su još uvijek tu. Doktor bi preporučio promjenu načina života, ali pacijent je u fazi poricanja. "Samo mi treba još jedan kredit", kaže pacijent. "Još jedan stan koji ću iznajmiti turistima, pa će sve biti u redu." I dok tako razmišlja, brojke pokazuju da sve manje ljudi kupuje, ali oni koji kupuju plaćaju sve više. To je kao kad u restoranu digneš cijene, a gostiju je sve manje — i nadaš se da će onih nekoliko preostalih platiti razliku. Ponekad upali. Ponekad ne. A što je s onima koji ne kupuju? Oni koji su osuđeni na najam, koji svaki mjesec gledaju kako im trećina plaće odlazi na stanodavca koji je, eto, sretno ušao u igru prije deset godina i sad ubire plodove. Njihova priča nije u statistitici kupoprodaja, ali itekako jest u priči o društvenoj nejednakosti. Dok se kvadrati prodaju za iznose o kojima je moj stari pričao kao o cijeni cijele kuće u njegovo vrijeme, mladi ljudi biraju između kredita za stan i kredita za život. I sve češće biraju ovo drugo — jednostavno zato što im prvo nije dostupno. Sedam milijardi eura je, , brojka koja govori više o hrvatskom snu nego bilo koja sociološka studija. Taj san je betonski, ima tri sobe, balkon i parking. I košta kao da je napravljen od rijetkih metala. Problem je što se taj san prodaje ljudima koji su spremni vjerovati da će sutra biti bolje nego danas, iako svi pokazatelji govore suprotno. Jer pad kupoprodaja nije znak smirivanja tržišta. To je znak da se ljudi počinju pitati isplati li se uopće ulaziti u igru koja izgleda kao da je namještena od samog početka. Opatija na trećem mjestu. To nije vijest. To je dijagnoza. Dijagnoza društva koje je odlučilo da je najbolji način da osiguraš budućnost taj da se zadužiš do guše za komadić zemlje na kojem ćeš, ako Bog da, dočekati mirovinu i prodati ga nekom još lakovjernijem. I dok se taj vrtlog vrti, netko zarađuje. Banke, agenti, oni koji su ušli na vrijeme. A ostali gledaju i pitaju se: koji kurac sad?

Izvor: fiuman.hr