Opatijski otpad, ustav i politički cirkus

Tristo osamdeset i tri tone smeća više nego lani, a vijećnici svečano otvaraju pitanje ustavnosti Zakona o gospodarenju otpadom. Kao da netko sumnja da je ustavnije bacati smeće besplatno nego platiti nekome da ga odveze. Genijalno. Dokaz da demokracija funkcionira — svatko može postaviti pitanje, pa makar ono bilo ravno tvrdnji da je dva i dva pet, samo ako dovoljno glasno vikneš.

Pogledajmo brojke koje su izletjele na sjednici, jer brojke su jedino što ne laže — za razliku od političara koji ih tumače. Tri tisuće osamsto osamdeset i tri tone miješanog komunalnog otpada u 2025. godini za grad koji ima oko deset tisuća stanovnika, plus turisti koji u sezoni taj broj utrostruče. Blagi porast u usporedbi s 2024. E sad, blagi porast u svijetu normalnih ljudi znači da netko nešto radi krivo. U svijetu lokalne politike, blagi porast je argument za poskupljenje. Jer kad količina raste, a cijena isto raste, netko je krivo izračunao formulu. Ili je, što je vjerojatnije, formula savršeno izračunata — samo na štetu onoga tko plaća.

Direktor komunalnog poduzeća iznio je izvješće, vijećnici su ga prihvatili, a onda su krenuli u raspravu o cijenama. Klasični ples: jedni traže smanjenje, drugi objašnjavaju zašto je to nemoguće, treći pitaju ustavnost. I tu dolazimo do srži problema. Pitanje ustavnosti Zakona o gospodarenju otpadom nije pravno pitanje — to je politički dimni zastor. Kada vijećnik kaže "ovo je možda neustavno", on u stvari kaže "nemam pojma kako riješiti problem, ali moram reći nešto pametno da me vide na televiziji".

Da je itko od njih stvarno pročitao Zakon o gospodarenju otpadom, shvatio bi da je problem u implementaciji, a ne u ustavnosti. Zakon je napisan tako da prebacuje odgovornost na lokalne jedinice, a one je prebacuju na komunalna poduzeća, a ova je prebacuju na građane. Klasika hrvatskog javnog sektora: odgovornost je poput vrućeg krumpira, svi ga bacaju dok ne dođe do onoga koji nema kome dalje baciti — potrošača.

Ono što je posebno zabavno u cijeloj priči jest činjenica da Opatija nije jedina. Pogledaj bilo koji grad u Hrvatskoj, ista priča. Cijene rastu, količine otpada ne padaju, a političari se čude. Pitaju se zašto ljudi ne recikliraju više kad im je kazna za neodvajanje veća od mjesečne rate kredita. Odgovor je jednostavan: zato što sustav ne funkcionira. Ako u istoj ulici jedan susjed dobije kaznu za krivo odvojen otpad, a drugi baca televizor u kontejner za miješani i nitko mu ništa ne kaže — sustav je mrtav. Nije ustav, nije zakon, nije cijena. Sustav je mrtav.

I tu dolazimo do pravog pitanja koje nitko ne postavlja na sjednicama gradskih vijeća: zašto se otpad uopće naplaćuje po količini, a ne po principu onečišćivač plaća? Jer onaj tko proizvodi manje otpada i dalje plaća fiksni dio koji pokriva infrastrukturu, dok onaj tko proizvodi više plaća samo varijabilni dio koji je često smiješno nizak u usporedbi s stvarni trošak zbrinjavanja. Rezultat? Onaj tko reciklira subvencionira onoga tko baca sve u jednu vreću. Genijalan poticaj za ekološku svijest.

A sad, pitanje ustavnosti. Ustav jamči pravo na zdrav život, ali ne jamči pravo na jeftino odlaganje smeća. Ako netko misli da je neustavno plaćati odvoz otpada, neka proba ne platiti pa vidi koliko je to ustavno kad mu komunalni redar napiše kaznu. Cijeli argument o ustavnosti je pokušaj da se problem cijene pretvori u problem prava. Nije. To je problem novca. Grad nema dovoljno proračuna da subvencionira odvoz otpada, pa cijenu prebacuje na građane. Jednostavno. Bolno. Istinito.

Opatija ima još jedan sloj apsurda. Grad koji živi od turizma, koji prodaje čisto more i zeleni krajolik, raspravlja o tome kako naplatiti odvoz smeća. Svaki turist koji dođe proizvede otpad. Netko ga mora platiti. Ako ga ne plati turist kroz boravišnu pristojbu, platit će ga građanin kroz veću cijenu odvoza. I na kraju krajeva, svi ćemo platiti — jedni kroz više cijene, drugi kroz manje turista, treći kroz smanjenje kvalitete života.

Ali vijećnici su usredotočeni na ustavnost. Koji kurac će im ustav kad im je smeće pred vratima? Doslovno. Ustav neće odnijeti smeće. Kamion hoće. I taj kamion košta. I gorivo košta. I deponij košta. I reciklažno dvorište košta. I ljudi koji rade koštaju. I sve to netko mora platiti. Pitanje nije hoće li se platiti. Pitanje je tko će i koliko.

Ono što bih volio vidjeti na sljedećoj sjednici nije rasprava o ustavnosti, nego konkretan plan: koliko košta tona odvoza, koliko se dobije od recikliranog materijala, koliko subvencija dolazi iz proračuna, koliko od EU fondova, i gdje je točka u kojoj sustav postaje održiv bez stalnog poskupljenja. Ali to bi zahtijevalo matematičku pismenost i političku hrabrost. Previše za jednu sjednicu.

I tako ćemo nastaviti. Vijećnici će postavljati pitanja ustavnosti, direktor će objašnjavati zašto su cijene realne, građani će gunđati, a otpad će se i dalje skupljati. Jedina konstanta u cijeloj priči je da će račun stići. I da će biti veći nego prošli put. I da će se opet netko pitati je li to ustavno. Nije. Ali nije ni pošteno. I nije ni održivo. Ali nitko nije tražio mišljenje građana dok su se donosile odluke koje su dovele do ovog trenutka.

Otpad ne pita za ustav. On samo stoji i čeka da ga netko odnese.

Izvor: riportal.net.hr