Osnovnoškolci u Rijeci uče o vodno-komunalnoj infrastrukturi — cijevima, pumpama i pročišćivačima —...

Jer, eto, dok mališani crtaju sheme vodovoda i uče o važnosti kanalizacije, njihovi roditelji već desetljeće gledaju kako se gradske ulice otvaraju, zatvaraju, pa opet otvaraju. Kao da je Rijeka pacijent na kroničnoj operaciji koju izvodi kirurg koji svaki put zaboravi instrumente unutra. I svaki put naplati istu proceduru.

Nije stvar u tome da djeca ne trebaju učiti o infrastrukturi. Trebaju. Volio bih da je moja generacija imala priliku shvatiti kamo ide voda nakon što povučeš vodokotlić, umjesto da smo mislili da magija postoji. Ali postoji tanka linija između edukacije i PR-a, a ova priča miriše na drugu opciju. Kao da je netko rekao: "Ljudi su ljuti jer radovi kasne i cijene rastu, ajmo poslati djecu u vijećnicu da pričaju o ekologiji."

I djeca su super. Sjede, slušaju, postavljaju pitanja. "Zašto voda smrdi?" "Zašto se uvijek kopa ispred moje škole?" "Zašto tata kaže da je voda skuplja od benzina?" Na ta pitanja nema odgovora u prezentaciji. Jer prezentacija govori o kilometrima cijevi i kubičnim metrima pročišćene vode, a ne o tome zašto je riječka voda jedna od najskupljih u Hrvatskoj, unatoč tome što Rijeka doslovno sjedi na izvoru pitke vode. Koji kurac.

Ali, hej, bar smo educirali klince. Neka znaju da voda ne dolazi iz slavine nego iz vodospreme, i da ta vodosprema nije nastala slučajno nego projektom vrijednim milijun eura. Neka znaju da je kanalizacija važna i da je bolje imati je nego nemati. Samo im nemoj reći da je projekt kasnio tri godine, da su se budžeti duplirali, i da su izvođači radova mijenjani kao što se mijenjaju gume na formuli jedan — često, skupo i uvijek s izlikom.

I nemoj im reći da će, kad oni odrastu i plate prvi račun za vodu, shvatiti da je cijena vode u Rijeci veća nego u većini europskih gradova. Da voda nije skupa zato što je rijetka, nego zato što je sustav skup, spor i birokratski do bola. Da je projekt "Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture na području aglomeracije Rijeka" zapravo priča o tome kako se europski novac troši na domaće firme koje su specijalizirane za produžavanje rokova i pisanje izvješća.

Ali djeca to ne moraju znati. Ona su tu da crtaju, slušaju i pitaju. I to je ok. Problem je u nama, odraslima, koji ih šaljemo na edukaciju dok sami izbjegavamo odgovoriti na pitanje: zašto infrastrukturni projekti u Hrvatskoj uvijek izgledaju kao da ih vodi netko tko je projektni management naučio gledajući "Mućke"?

Jer nije samo Rijeka. Cijela Hrvatska je gradilište koje nikad nije gotovo. Ceste, škole, bolnice, voda — sve je "u tijeku", sve je "pred završetkom", sve je "sredstvo osigurano". A na kraju, dobijemo istu stvar: skuplju uslugu, lošiju infrastrukturu i nove projekte koji će riješiti probleme koje su stvorili prethodni projekti. Kao da smo u petlji iz koje izlazimo samo kad netko povuče kočnicu i kaže: "Dosta je bilo."

Ali nitko ne povlači. Jer svi su uključeni. Politika, firme, konzultanti, EU birokracija. Svi zarađuju. Jedino građani plaćaju. I to dvostruko — kroz poreze i kroz račune. A djeca? Djeca crtaju sheme i misle da je svijet jednostavan: voda dođe, voda ode, sve je čisto. Ne znaju da iza te jednostavnosti stoji stroj od milijun eura, deset godina kašnjenja i sto ljudi koji žive od toga da stroj ne radi kako treba.

I zato mi je ova vijest istovremeno simpatična i depresivna. Simpatična jer je lijepo vidjeti da netko pokušava educirati djecu o stvarima koje su važne. Depresivna jer znam da će ta ista djeca, za deset godina, sjediti u istim vijećnicama i slušati iste prezentacije o istim projektima, samo s drugim brojkama i drugim imenima.

Jer infrastruktura u Hrvatskoj nije problem tehnologije. Problem je kulture. Kulture da se projekti vode kao da su vječni, da se rokovi pomiču kao da su preporuke, i da se novac troši kao da ga nitko ne broji. A broji se. Samo ne na način na koji bi trebalo.

Ali eto, bar su djeca naučila nešto novo. Možda će jedno od njih postati inženjer koji će jednog dana reći: "Dosta je bilo sranja, napravit ćemo to kako treba." Možda će baš to dijete, koje je danas crtalo shemu vodovoda u Gradskoj vijećnici, sutra sjediti za stolom i odlučivati o milijunima eura. I možda će, za razliku od današnjih odlučitelja, znati da je najskuplja infrastruktura ona koja ne radi.

Do tada, nastavljamo s edukacijom. Djeca uče o cijevima. Roditelji plaćaju račune. Politika se slika. I svi su sretni.

Jedino voda nije.

Izvor: riportal.net.hr