Vodovod uči djecu o cijevima dok im se roditelji spremaju platiti račun

Pedesetak riječkih osnovnoškolaca okupilo se u Gradskoj vijećnici da čuje kako funkcionira vodno-komunalna infrastruktura aglomeracije Rijeka. Lijepo. Djeca uče o cijevima, pumpama, pročišćivačima i kanalizaciji dok njihovi roditelji kod kuće otvaraju račune za vodu i pitaju se koji kurac se točno događa s tih sto milijuna eura koliko je projekt navodno vrijedan. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Jer evo u čemu je fora — kad komunalna tvrtka organizira edukaciju za osnovnoškolce, to zvuči kao da netko stvarno želi da djeca razumiju kako voda dolazi do njihove slavine. Kao da postoji iskrena želja za podizanjem svijesti o važnosti vodne infrastrukture, očuvanju resursa i zaštiti okoliša. I vjerojatno, na nekoj bazičnoj razini, točno to i jest. Ali čovjek koji je proveo trideset godina u IT-u, koji je gledao kako se projekti prodaju, kako se javni novac troši, kako se PR kampanje maskiraju u edukaciju — taj čovjek zna da je ovo istovremeno nešto sasvim drugo.

Ovo je PR događaj s ciljem da se stvori pozitivna percepcija o projektu koji košta više nego što većina ljudi u ovoj državi zaradi u nekoliko života. Djeca su savršena publika. Ne postavljaju neugodna pitanja. Ne pitaju zašto je projekt kasnio pet godina. Ne pitaju koliko je potrošeno na konzultante. Ne pitaju tko je dobio posao izgradnje. Djeca pitaju kako voda prolazi kroz cijev i zašto ne smiju bacati vlažne maramice u WC. I to je super. Točno ono što organizatori žele.

A ono što ne žele je netko tko će sjediti u zadnjem redu i brojati. Tko će znati da je ovaj projekt dio većeg EU financiranja, da su rokovi pomaknuti, da su budžeti eksplodirali, da je transparentnost provedbe negdje između "maglovito" i "nepostojeće". Netko tko će se sjetiti da je prije deset godina ista ova tvrtka organizirala slične edukacije za istu stvar, samo što se tada zvala "Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture faza jedan" i koštala je upola manje.

Tehnički, ovo je odlična vijest. Djeca uče o vodi. Dobivaju slikovnice, bojanke, možda i sok. Netko iz tvrtke održi predavanje, pokaže slajdove, objasni kako funkcionira pročišćavanje. Svi su sretni. Novinari napišu članak. Grad se pohvali na Facebooku. EU delegacija dobije izvještaj o edukativnim aktivnostima. Checkbox. Tik. Napravili smo. Idemo dalje.

Ali ono što nitko ne primjećuje, ili bolje rečeno, što svi odlučuju ne primijetiti, jest da se ovakve stvari rade isključivo kad postoji problem s percepcijom. Kad je projekt zakasnio, kad su troškovi pobjegli u nebo, kad ljudi na ulici počnu gunđati "a di su te pare" — tada se otvaraju vrata Gradske vijećnice i unutra se puste osnovnoškolci. Jer djeca ne gunđaju. Djeca plješću. Djeca se slikaju za Instagram. Djeca su najbolji PR alat koji novac može kupiti, a ovaj put je još i besplatan jer je "edukacija".

I nemojte me krivo shvatiti. Nisam protiv toga da djeca uče o vodi, infrastrukturi, ekologiji. Naprotiv, mislim da je to jebeno važno. Djeca koja danas nauče kako funkcionira kanalizacijski sustav sutra neće bacati motorno ulje u odvod. Djeca koja shvate koliko energije i novca stoji iza čiste vode možda će je manje trošiti. To je sve legitimno i pohvalno. Problem je u tome što se ova edukacija koristi kao paravan za nešto drugo — za prikrivanje činjenice da je projekt vjerojatno skrenuo s puta i da netko treba popraviti narativ.

Jer kad bi sve bilo u redu, kad bi projekt tekao po planu, kad bi budžet bio pod kontrolom, kad bi rokovi bili ispoštovani — ne bi trebalo voditi djecu u Gradsku vijećnicu da im se objašnjava što se radi. Ljudi bi to vidjeli na ulici. Cijevi bi bile položene. Crpke bi radile. Voda bi bila čista. I nitko ne bi postavljao pitanja. Ali kako stvari stoje, izgleda da je lakše educirati generaciju koja ne pita, nego objasniti generaciji koja plaća.

Pedeset milijuna eura, sto milijuna eura, dvjesto milijuna eura — brojke se mijenjaju ovisno o tome koju fazu projekta gledate i tko vam daje podatke. EU fondovi su divna stvar, omogućuju zemljama poput Hrvatske da napokon izgrade infrastrukturu koju su trebale imati prije četrdeset godina. Ali EU fondovi su i savršen mehanizam za prikrivanje neefikasnosti jer se uvijek može reći "to je EU novac, nije naš". Kao da novac nije taj. Kao da ga ne plaćamo svi kroz poreze, kroz PDV, kroz više cijene, kroz inflaciju.

I tako djeca uče o vodi. Dobivaju bojanke s nacrtanim cijevima. Uče da je voda dragocjena. Uče da ne smiju bacati ulje u sudoper. Uče da je kanalizacija kompliciran sustav koji zahtijeva stručnjake i novac. I to je istina. Ali istina je i da je netko platio pola milijuna eura konzultantskoj kući da napiše studiju izvodljivosti koja je već na prvoj stranici sadržavala krive podatke. Istina je da su radovi kasnili toliko da je EU prijetila povlačenjem sredstava. Istina je da su se pojedini dijelovi projekta radili dva puta jer su prvi put napravljeni krivo.

Ali to neće biti u bojankama. U bojankama će pisati "voda je život" i "čuvajmo naše more". I djeca će to nacrtati, ponijeti kući, objesiti na frižider. I roditelji će vidjeti i pomisliti "gle, drago mi je da uče o važnim stvarima". I nitko neće pomisliti "gle, opet nas voza juha od magle".

Jer to je ono što me najviše jebe u cijeloj priči. Ne sama edukacija. Ne projekt. Ne novac. Nego način na koji se sve servira kao čista, pozitivna, nepogrešiva stvar. Kao da nema druge strane. Kao da je sve savršeno. Kao da je jedina poruka koju treba poslati djeci "voda je važna", a ne "pazi kome vjeruješ kad ti netko obećava infrastrukturu za pet godina, jer ćeš dočekati unuke dok je završe".

I najgore od svega je što znam da će se ovo nastaviti. Dogodine opet. I za pet godina opet. I za deset godina opet. Uvijek će biti projekata koji kasne, budžeta koji rastu, i djece koja trebaju naučiti o vodi. I uvijek će netko reći "ma to je dobra stvar, zašto si tako negativan". I bit će u pravu. Dobra je stvar. Ali dobra stvar ne isključuje mogućnost da je istovremeno i kamuflaža za sranje.

Djeca su naučila o cijevima. Dobila su bojanke. Gradska vijećnica je bila puna. Novinari su napisali članak. I svi su sretni. Osim onih koji znaju brojati i koji se sjećaju što je obećano prije deset godina. Oni su samo malo tiši. Malo cinčniji. I čekaju da djeca odrastu i shvate da su bojanke bile najskuplje što su ikad dobili.

Izvor: riportal.net.hr