Petnaest posto Amerikanaca bi radije imalo AI šefa nego čovjeka
Anketa Quinnipiac sveučilišta otkriva da bi 15% odraslih Amerikanaca bilo voljno prihvatiti posao gdje bi im nadređeni bio AI program koji dodjeljuje zadatke i postavlja rasporede. Ostalih 85% ili ima dovoljno iskustva s ljudskim šefovima da zna da su katastrofa, ali ipak katastrofa s kojom se može pregovarati, ili jednostavno nisu dovoljno očajni da bi povjerili svoju egzistenciju nizu nula i jedinica koja je trenutno najbolja u generiranju slika mačaka u svemirskim odijelima. Ova brojka nije samo statistika; to je dijagnoza terminalne faze jednog društva.
Pacijent pokazuje jasne simptome kognitivne disonance uzrokovane kroničnim izlaganjem korporativnom menadžmentu — toliko je oštećen da sanja o algoritmu kao spasitelju. Preporuka: hitna intervencija zdravog razuma, ali prognoza je loša jer je bolest sistemska. Razmislimo na trenutak što to zapravo znači. Ljudi koji su prožvakani kroz mlinac performansi, mikro-menadžmenta, besmislenih sastanaka i politike ureda, sada gledaju u budućnost i kažu: "Da, molim te, zamijeni tog nesigurnog primata s njegovim vlastitim problemima i kompleksima s hladnom, proračunatom, neumornom mašinerijom koja će me procijeniti isključivo na temelju podataka." To je ekvivalent pacijentu koji traži da mu se amputira zdrava noga jer je umoran od čarapa koje se neprestano petljaju.
Problem nije u nozi, niti u čarapi. Problem je u čitavom jebenom konceptu oblačenja i hodanja, ali pacijent je toliko fokusiran na trenutnu nelagodu da je spreman na trajno sakaćenje. Zašto bi itko to želio? Pa, zato što je ljudski šef nepredvidiv.
Može biti u lošem raspoloženju jer se posvađao s partnerom, jer mu je Porsche na servisu, ili jer je pročitao knjigu o liderstvu koja mu je rekla da mora biti "autentično zahtjevan". Može favorizirati jednog zaposlenika jer mu se sviđa način na koji se smije, ili ga mrziti jer podsjeća na bivšeg. AI šef bi, u teoriji, bio objektivan. Bio bi dosljedan.
Bio bi fer. Ovo je, naravno, potpuna iluzija, jer AI nema objektivnost — ima samo podatke i algoritme koje su mu postavili ljudi. A ti ljudi, da podsjetim, su taj oni koji su osmislili sustav bodovanja kreditne sposobnosti, dinamičko određivanje cijena vožnji i customer service chatove koji vas uvjeravaju da je "vaš poziv nam jako važan" dok vas drže na čekanju 45 minuta. Njihovu "objektivnost" želite za šefa?
Ali tu dolazimo do prave srži. Ljudi ne žele AI šefa zato što vjeruju da će biti objektivniji. Žele ga zato što vjeruju da će biti jednostavniji. Ljudski šef zahtijeva socijalnu inteligenciju, čitanje između redaka, ulizivanje, upravljanje emocijama — cijeli jedan nevidljivi, iscrpljujući dodatni posao.
AI šef bi, u njihovoj mašti, komunicirao direktno: "Zadatak 457B: Završi do 17:00. Performansa 89.3%. Poboljšaj." Nema ton glasa za tumačenje. Nema izraza lica.
Nema potrebe da se pitaš je li šutnja nakon prezentacije znak nezadovoljstva ili probavnih smetnji. To je fantazija o svijetu bez nijansi, gdje je sve eksplicitno, mjerljivo i, , manje emocionalno zahtjevno. To je san introverta koji je previše puta morao prisutnostvati team-buildingu u escape roomu. Problem je što će ta fantazija, kada se ostvari, izgledati potpuno drugačije.
AI šef neće biti neutralni, efikasni administrator. On će biti najgori mogući mikro-menadžer ikad stvoren, uvećan do kosmičkih razmjera. Zamislite sustav koji prati svaki klik, mjeri produktivnost u sekundama, analizira ton vašeg pisanja u emailovima, prepoznaje obrazac kucanja koji ukazuje na umor ili nepažnju, te automatski prilagođava rokove i radnje na temelju tih podataka. Nema "shvaćanja" da si imao loš dan.
Nema "povjerenja" da ćeš nadoknaditi sutra. Postoji samo vremenska oznaka, postotak i algoritam koji je naučen maksimizirati output uz minimalne troškove. To nije šef. To je digitalni nadzornik u logoru rada, a vi ste u njemu dobrovoljno potpisali ugovor.
I tu se pojavljuje prava licemjernost onih koji ovu budućnost promoviraju. Kada Sam Altman ili slični evangelisti govore o "AI koji oslobađa ljudski potencijal", oni ne misle na AI koji će zamijeniti menadžere u korporacijama. Oni misle na AI koji će zamijeniti vaš posao, dok će njihov posao — posao strateškog razmišljanja, kreativnog vodenja i uživanja u plodovima automatizacije — ostati netaknut, čak i proširen.
Nikada nećete čuti da neki CEO tvrdi kako njegovu poziciju treba preuzeti algoritam, iako bi to, argumentima efikasnosti, vjerojatno bilo logičnije. Ne, AI dolazi odozdo prema gore. Prvo zamjenjuje one koji rade, zatim one koji nadziru rad, a možda jednog dana i one koji donose odluke — ali samo one odluke koje se tiču drugih, ne njih samih. Hijerarhija ostaje, samo postaje nevidljiva i ugrađena u kod.
Što se tiče onih 15% — tko su oni? Vjerojatno se radi o mješavini mladih digitalnih nomada koji još uvijek vjeruju da tehnologija rješava sve, ljudi koji su pretrpjeli toliko traume od strane ljudskih šefova da im je algoritam blagi utjeha, i onih koji jednostavno ne razumiju što to podrazumijeva. Postoji i mali, ali značajan postotak ljudi koji bi radije komunicirali s mašinom nego s drugim ljudima iz jednostavnih socijalnih razloga.
Za njih, AI šef ne predstavlja prijetnju, već olakšanje. To je tužnija dijagnoza od bilo koje statistike. A što s onih 85% koji kažu ne? Oni nisu nužno heroji otpora.
Većina ih se jednostavno boji nepoznatog ili ima dovoljno zdravog razuma da shvati da je đava kojeg poznaješ ipak bolji od algoritma kojeg ne razumiješ. Njihov otpor neće biti dovoljan. Kao i sa svim tehnologijama koje se prodaju pod parolom efikasnosti, implementacija će biti postupna, neprimjetna i nezaustavljiva. Prvo će doći AI "asistenti" menadžerima koji će analizirati podatke o timu.
Zatim će ti asistenti početi nuditi "preporuke" za raspodjelu zadataka i evaluacije. Potom će menadžeri postati figure čija je jedina uloga potvrditi AI-jeve odluke. I na kraju, netko će uštedjeti novac shvativši da je taj posrednik suvišan. Proces će biti prodan kao "oslobađanje menadžera od administrativnih poslova kako bi se mogli fokusirati na ljudski aspekt liderstva".
Ironija će biti toliko gusta da će se moći rezati nožem. Europa, kao i obično, će biti podijeljena između želje da bude inovativna i paničnog straha od posljedica. Regulatori će pokušati smisliti pravila za "etički AI na radnom mjestu", što će rezultirati dokumentom od 200 stranica koji nitko neće moći implementirati, dok će američke i kineske kompanije jednostavno implementirati sustave i krenuti dalje.
Hrvatska firma će, naravno, kupiti najjeftinije europsko rješenje koje će biti toliko loše implementirano da će zaposlenici moliti da im se vrati stari šef, makar bio i najveći kreten u povijesti upravljanja. Tako funkcionira tržište — oni koji nemaju snage ili znanja da izgrade vlastito, završe s najgorom mogućom kopijom tuđeg. Konačno, postoji i filozofsko pitanje koje ovaj poll zaobilazi: što to govori o poslu kao konceptu?
Činjenica da je uopće moguće zamisliti zamjenu ljudskog nadzora algoritmom ukazuje na to koliko je već danas posao reduciran na niz mjerljivih, mehaničkih zadataka. Ako je vaš posao toliko predvidiv i strukturiran da ga algoritam može upravljati, postavlja se pitanje zašto ga uopće obavlja čovjek? Odgovor, naravno, nije u nekoj dubokoj ljudskoj potrebi za ispunjenjem kroz rad, već u ekonomiji. Jeftinije je još uvijek imati ljude koji rade, a sada postaje jeftinije imati i algoritme koji ih nadziru.
Cilj nije stvoriti bolje radno okruženje, već smanjiti troškove i povećati kontrolu. AI šef je logičan sljedeći korak u taylorizaciji rada, samo što umjesto štoperice i bilježnice, sada imate neuralnu mrežu koja vas promatra 24/7. Petnaest posto ljudi je spremno na to. To je dovoljno kritična masa da pokrene eksperimente, da pokrene investicije, da pokrene val "inovacije" u upravljanju ljudskim potencijalom.
Ne treba nam većina. Treba nam samo dovoljno očajnih, naivnih ili indoktriniranih da se kotač pokrene. A jednom kad se pokrene, zaustaviti ga je teže nego zaustaviti čovjeka koji je pročitao knjigu o agilnom menadžmentu i odlučio reorganizirati cijeli odjel. Ostatak nas može samo sjediti i gledati kako se naša kolektivna odluka da prepustimo sve veće dijelove života algoritmima sada prelijeva i na najosnovnije ekonomske odnose.
Možemo se tješiti činjenicom da će prve iteracije biti smiješne i nefunkcionalne — da će AI šefovi slati ljudima da odrade zadatke koji ne postoje, postavljati rokove za sastanke u ponoć, i možda, u jednom sjajnom trenutku, pokušati otpustiti samog sebe zbog nedovoljne efikasnosti. Ali nakon što se smijeh utiša, doći će druga, treća, deseta iteracija. I jednog dana, nećete se više pitati želite li AI šefa. techcrunch.com
Izvor: techcrunch.com Izvor: techcrunch.com Izvor: techcrunch.com
Zanima vas ovakva AI tehnologija?
RiNET gradi sovereign AI rjesenja za javni sektor i poduzeca - od civic intelligence do automatizacije nabave.
Kontaktirajte nas →
Komentari