Tisuću tristo porcija fažola na Praznik rada u Kastvu.

Tisuću tristo porcija graha za ljude koji su se, eto, odlučili prisjetiti da postoji stvar koja se zove radničko pravo, ali bi radije da im netko drugi skuha ručak. Nema tu ničeg lošeg, naravno. Dobar fažol je dobar fažol, pogotovo kad ga plaća netko drugi — u ovom slučaju gradski proračun, turistička zajednica i jedna lokalna pizzeria koja je očito shvatila da je najbolji marketing nahraniti gladne ljude na dan koji je izmišljen da bi se sjetili koliko su gladni bili njihovi pradjedovi. Prvi maj je, povijesno gledano, dan kada su radnici diljem svijeta izašli na ulice tražeći osmosatno radno vrijeme, bolje uvjete i prestanak tretmana kao stoke. Danas, stotinu i nešto godina kasnije, proslava izgleda ovako: građani Kastva izađu na Trg Belveder između jedanaest i petnaest sati, po lijepom vremenu — jer, bogme, ako padne kiša, tko će stajati u redu za grah — pojedu svoju porciju, popiju nešto, eventualno poslušaju koji govor i odu kući zadovoljni što nisu morali sami kuhati. Ironija je, naravno, toliko gusta da bi se mogla rezati nožem za fažol. Jer Praznik rada je, u svojoj srži, proslava činjenice da ljudi više nisu robovi. Da imaju pravo na odmor, na dostojanstvo, na plaću od koje mogu živjeti. A način na koji ga slavimo — masovnim kuhanjem i besplatnom podjelom hrane na gradskom trgu — ima čudan prizvuk one stare socijalističke tradicije gdje se država brinula o svemu, pa tako i o tome hoće li ti trbuh zarežati u podne. Nema tu ničeg lošeg u tradiciji, ne shvaćaj me krivo. Ali vrijedi se zapitati: zašto je baš hrana ta koja nas okuplja? Zašto nije, recimo, skup za veće plaće? Ili prosvjed protiv prekarizacije rada? Ili barem predavanje o povijesti radničkog pokreta, koje bi, doduše, imalo manju posjećenost od besplatnog ručka. Zato što je hrana jednostavna. Hrana ne traži da razmišljaš. Hrana je tu, topla je, začinjena je, i neće ti postavljati neugodna pitanja o tome zašto si pristao raditi za minimalac, ili zašto si šesti mjesec na studentskom ugovoru iako si diplomirao prije tri godine, ili zašto tvoj poslodavac smatra da je "timski duh" dovoljna kompenzacija za prekovremene sate. A to je, , ono što Praznik rada danas zapravo jest: dan kada se ne radi, ali se zaboravlja zašto se ne radi. Dan kada se jede besplatni grah, ali se ne pita tko ga je platio i zašto ga baš ti trebaš besplatno. Dan kada se gradonačelnik i turistička zajednica slikaju s loncima, dok u pozadini netko možda razmišlja o tome kako bi sljedeći tjedan mogao dobiti otkaz jer je kompanija odlučila "optimizirati troškove". Naravno, nije sve tako crno. Kastav je napravio ono što svaka pametna lokalna zajednica radi: iskoristio je praznik da napravi događaj, privuče ljude, potakne druženje i, da, pojede dobar ručak. U tome nema ničeg lošeg. Naprotiv, to je vjerojatno najbolji mogući ishod za jedan lokalni praznik — da ga proživiš s ljudima, a ne sam pred televizorom. Pizzeria Rustica će skuhati tisuću tristo porcija, što je ozbiljna logistička operacija za svaku kuhinju. Ljudi će doći, neki će se prvi put vidjeti nakon zime, djeca će trčati po trgu, a starci će sjediti na klupama i sjetiti se vremena kada je Prvi maj bio stvarno velika stvar. Ali evo u čemu je fora: svi ti ljudi koji će doći po fažol — oni su radnici. Ili su bili radnici, ili će postati radnici, ili su radnici koji se nadaju da će jednog dana postati nešto drugo. I svi oni, na neki način, slave istu stvar: činjenicu da imaju slobodan dan. Da im je netko — država, poslodavac, kalendar — dao dopuštenje da ne rade. A to je, ako malo razmislite, jebeno tužna stvar. Zato što bi slobodan dan trebao biti norma, a ne izuzetak. Zato što bi dostojanstvo rada trebalo biti nešto što se podrazumijeva, a ne nešto za što se moraš boriti. Zato što je besplatni fažol lijep, ali bi još ljepše bilo da ti fažol možeš platiti iz vlastitog džepa, bez da se pitaš hoćeš li do kraja mjeseca imati za račune. Ali hej, nećemo sad pokvariti ručak. Tisuću tristo porcija fažola je, na kraju krajeva, tisuću tristo obroka koje netko nije morao sam skuhati. Tisuću trusto ljudi koji su se okupili na jednom mjestu, makar na par sati, i koji su se podsjetili da postoji nešto izvan posla, stresa i Excel tablica. To je, u svom najboljem izdanju, ono što Praznik rada treba biti — podsjetnik da život nije samo posao. A u svom najgorem izdanju, to je podsjetnik da je posao toliko prožimajući da nam treba državni praznik i besplatna hrana da bismo se sjetili kako izgleda ne raditi. Ali dobro. Neka jedu. Neka uživaju. Neka se slikaju s loncima. I neka, dok žvaču taj fažol, makar na trenutak pomisle: ovo je dobro. Ovo je ljudski. Ovo bi trebalo biti svaki dan, a ne samo prvog svibnja. Jer ako ti treba praznik da bi bio čovjek, onda možda nisi čovjek — možda si samo radnik koji čeka dopuštenje da diše.

Izvor: fiuman.hr