Tri dana je sve što treba da se jedan gradski kvart pretvori u laboratorij za apsurd

Počeli su radovi kod Hiltona na Preluku, a promet će biti ručno reguliran. Tri dana. Sedamdeset i dva sata. Četiri tisuće tristo dvadeset minuta u kojima će čovjek s zastavicom biti najmoćniji algoritam u gradu, vrhovni arbitar između automobila i buldožera, između hitnje i betonske mješalice. U doba kada se milijarde ulažu u autonomne aute koji će "razgovarati" jedni s drugima, kada se umjetna inteligencija trenira da prepoznaje pješake na zebri u realnom vremenu, naš vrhunski plan za održavanje kritične prometnice je da netko izađe i maše rukama. To nije plan. To je priznanje. To je dijagnoza.

Pacijent pokazuje klasične simptome kroničnog odgađanja s komplikacijama administrativne paralize. Liječenje je simptomatsko: pošaljemo čovjeka da stoji na cesti. Prognoza? Očekivano. Kaos će biti lokaliziran, ali zarazan. Gužva će se širiti od Preluka prema centru kao val nakon bacanja kamena u mirno jezero, a svaki vozač koji zaglavi u njoj postat će nevoljni filozof koji propitkuje smisao urbanog planiranja, poreznih obveza i vlastitog životnog izbora. Tri dana ručne regulacije nisu tehnička nužda. One su performans. Teatar apsurda u tri čina gdje su svi glumci i svi publika, a ulaznica je besplatna — plaćaš je samo vremenom, živcima i gorivom.

Ako je ovo redovno održavanje, što je onda izvanredno? Rušenje mosta? Kad se zatvori tunel, šalju se prometni znakovi unaprijed, alternativne rute se planiraju mjesecima, a kamere i senzori prate svaki pomak. Ovdje imamo "redovno održavanje" kao događaj koji izbija iz vedra neba, a rješenje je tehnologija stara koliko i promet. Čovjek. Zastavica. Zviždaljka. To je digitalna transformacija u njenom najiskrenijem obliku: kada sve zataji, vratiš se na osnovno. Na ono što uvijek radi. Na ono što ne treba firmware update, ne pita za dopuštenje pristupa lokaciji i ne crasha kad previše automobila uđe u grid. To je robustnost koja bi oduševila najveće inženjere. I najveće cinike.

Ovo nije problem Preluka. Ovo je model. To je način na koji se odlučujemo živjeti u prostorima koji su tehnički 21. stoljeće, a organizacijski negdje u pred-industrijskoj magli. Gradimo pametne semafore koji optimiziraju protok, a onda ih gasimo da bi "čovjek s lučnom lampom" mogao pokazivati gdje je rupa u asfaltu. Instaliramo senzore za parking, a cijeli sustav pada u kolaps kad treba obavijestiti građane da će im ulicu blokirati bager na tjedan dana. Kontradikcija nije slučajna. Ona je sustavna. To je šizofrenija institucija koje kupuju tehnologiju kao dekoraciju, a ne kao alat. Kao da kupiš Ferrarija da bi ga koristio kao stolicu u dnevnom boravku. Sjediš je lijepo, ali potpuno si promašio poantu.

Postavlja se pitanje koje bi razbilo svaki pitch meeting u Silicijskoj dolini: zašto, u ime svega što je sveto, ne možemo unaprijed znati? Zašto se "redovno održavanje" ne može uklopiti u digitalni kalendar grada, koji bi automatski obavijestio navigacijske aplikacije? Waze i Google Maps imaju API-e. Grad Rijeka ima odjel prometa. Negdje između ta dva entiteta postoji jaz širi od Rječine. To nije tehnološki jaz. To je jaz volje. Jaz interesa. Jaz između onoga što se može i onoga što se hoće. Trošak ručne regulacije za tri dana — plaće, oprema, organizacija, gubitak vremena tisuća ljudi — vjerojatno je višestruko veći od troška implementacije jednostavnog digitalnog alata za upravljanje ovakvim događajima. Ali taj trošak je nevidljiv. Raspršen je na tisuće vozača koji će potrošiti litru goriva više, zakasniti na sastanak, doživjeti stres. Nije u proračunu grada. Nije ničija odgovornost. To je magija moderne uprave: problem se ne rješava, već se razrjeđuje na toliko malih dijelova da postaje statistička greška, a ne politički rizik.

I tako, dok se globalne tech kompanije bore da izbace autonomni auto koji će se sam snaći u gradilištu, mi smo već pronašli savršeno rješenje. Jeftino, pouzdano, ljudski. Ne treba mu 5G mreža. Ne treba mu LiDAR. Treba mu samo toplina tijela i sposobnost da podigne ruku. To je genijalno u svojoj jadnosti. To je trijumf ljudskog duha nad svim predvidljivim smetnjama. I to je jebeno tužno.

Jer poruka je jasna: vaše vrijeme, vaša udobnost, vaša efikasnost nisu dovoljno vrijedni da se za njih investira u sustav. Sustav je ovaj čovjek. On je i fail-safe i fallback. On je živa, disuća, znojna kritika svih pametnih gradova koji su ostali na PowerPoint prezentaciji. Dok se drugi spremaju za budućnost gdje će infrastruktura biti živ, osjetljiv, samoodrživ organizam, mi smo odlučili da je budućnost ipak ljudska. Samo ne baš pametna.

Izvor: riportal.net.hr