Turudić i šahovsko-mat: kad država zna gdje je kralj, ali ne želi reći

Dvadeset godina je proslo otkako sam prvi put konfigurirao mail server za lokalnu firmu i shvatio jednu jednostavnu stvar: ako ne znaš gdje su logovi, ne postoji problem. Postoji samo tvoja nekompetentnost. Logovi su tu, uvijek. Neki su u /var/log, neki u bazi podataka, neki na backup traci u ormaru. Ali postoje. Cijela ta priča o "ne znamo" je uvijek, bez iznimke, izbor. Izbor da se ne pogleda. Izbor da se ne provjeri. Izbor da se stvori magla dovoljno gusta da se u njoj izgubi i kralj, i top, i pješak, i, najvažnije, odgovornost.

Pa kad čujem da netko na visokoj poziciji kaže "Zna Hrvatska gdje se Pavlek nalazi, ali nisam spreman to podijeliti s vama", ne čujem izjavu. Čujem dijagnozu. Pacijent, u ovom slučaju određeni način upravljanja informacijama, pokazuje klasične simptome terminalne faze bolesti zvanoj "vlastita tajnost". Simptomi uključuju vjeru da je informacija vlasništvo, a ne resurs; da je moć u njenom skrivanju, a ne u dijeljenju; i da je javnost dijete kojem se ne smije reći gdje su igračke, jer će ih razbiti. Prognoza za takve pacijente je poznata: izolacija, gubitak povjerenja, i na kraju, neizbježna autopsija od strane tužitelja ili novinara. Jedina nepoznanica je datum.

Ovdje se ne radi o Pavleku. Ovdje se radi o algoritmu. O starom, prljavom, domaćem algoritmu koji se izvodi u zatvorenim prostorijama svakog drugog saveza, gradskog odjela ili državne ustanove. Korak jedan: skupi se novac, javni ili članarski, pod izlikom nečeg plemenitog (šport, kultura, lokalni razvoj). Korak dva: novac nestane u nizu neprozvraćenih računa, neobjavljenih natječaja i ugovora s "pouzdanim" partnerima. Korak tri: kada se netko upita "hej, a gdje je nestalo?", aktivira se rutina "NisamSpremanPodijeliti". Ova rutina ima dvije varijable: ili se šuti, ili se izađe pred kamere i kaže upravo to. To nije obrana. To je priznanje. To je tehnički detalj, poput error koda 403 Forbidden na web serveru. Ne kaže "podatak ne postoji". Kaže "postoji, ali ti nemaš ovlasti da ga vidiš". A u demokratskom društvu, javni novac je upravo ta ovlast.

Zašto je onda ovo tako teško shvatiti? Zašto se ponašamo kao da je transparentnost neka vrsta napredne tehnologije koju smo naručili iz inozemstva, ali je carina zaustavila? Jer je sustav izgrađen na suprotnoj premisi. Sustav je izgrađen na pretpostavci da je povjerenje skupocjen resurs koji se dodjeljuje odozgo prema dolje, a ne gradi odozdo prema gore. Da su oni koji pitaju "gdje je novac?" problem, a ne oni koji ne mogu ili ne žele pokazati računicu. To je mentalni model iz prošlog stoljeća, iz vremena kad su se papiri mogli zakopati u arhivu, a arhiva u podrum. Danas, u dobu blockchaina, digitalnog potpisa i javnih baza podataka, takvo ponašanje nije samo neprimjereno. Ono je apsurdno. To je kao da u garaži držiš Formula 1 bolid, a za odlazak u dućan koristiš magarca.

Pogledajmo športske saveze, samo kao najsvježiji primjer laboratorija. Judo, odbojka, šah. Aktivnosti koje po definiciji zahtijevaju bistrinu uma, strateško razmišljanje, poštivanje pravila i prihvaćanje poraza. Apsolutna suprotnost onome što se događa u njihovim administracijama. Tu vlada magla, taktika zastoja i potpuni poraz zdravog razuma. Kako je moguće da organizacija koja uči mlade ljude o časti, disciplini i poštenju na tatamiju ili šahovnici, unutar svoje uprave funkcionira po principu "što se može prešutjeti, neka se prešuti"? Odgovor je jednostavan: jer sustav to dopušta. Jer nema automatskih, nezaustavljivih mehanizama koji kažnjavaju neobjavljivanje. Kazna, ako uopće dođe, dolazi godinama kasnije, u obliku medijskog pritiska i tužbi. A do tada, novac je već otišao, pozicije su osigurane, a algoritam "NisamSpremanPodijeliti" je već prenesen na sljedeću generaciju upravljača.

I tu dolazimo do srži problema: tehnologija. Ne neka futuristička, već osnovna. Tehnologija evidencije. Kvarner Net je davne 1996. imao točan zapis svake pretplate, svakog transfera, svakog sata server downtimea. Znali smo točno koji je korisnik kad i koliko potrošio, ne zato što smo bili špijuni, nego zato što je to bila osnova poslovanja. Bez toga, nema naplate, nema podrške, nema povjerenja. Javna uprava, nažalost, ne posluje. Ona troši. A kada nešto trošiš bez potrebe za direktnom razmjenom vrijednosti, mehanizmi evidencije postaju neugodna obveza, a ne temelj opstanka. Digitalizacija ovdje nije čarobni štapić. Ona je ogledalo. Ako je proces truo, digitalizacija će samo učiniti da trulež bude vidljivija i brže se širi. Ne možete automatizirati poštenje. Možete samo automatizirati pristup informacijama o nepoštenju.

Dakle, što je rješenje? Nije u novom zakonu. Zakoni već postoje. Rješenje je u promjeni default postavke. Trenutna default postavka je: sve je tajna, osim ako nije eksplicitno određeno da je javno. Treba je okrenuti: sve što je financirano iz javnog novca ili članarina je automatski javno, osim ako nije eksplicitno zaštićeno (lični podaci, sigurnosne informacije). I tu ne mislim na "javno na zahtjev". Mislim na "javno po defaultu". Na serveru. U strojno čitljivom formatu. S API-jem. Da svaki građanin, novinar ili računovođa može napraviti curl https://api.sportski-savez.hr/transakcije/2024 i dobiti JSON s podacima. To nije sci-fi. To je standard u Estoniji već 15 godina. To je tehnički zahtjev na razini studentskog projekta. Ali zahtijeva jednu stvar: volju da se moć informacije prenese s jednog stola na stotisuće ekrana.

Kad to ne postoji, ostaje nam teatralni apsurd. Državni odvjetnik koji izjavljuje da država zna, ali neće reći. To je kao da administrator servera kaže korisniku čija je stranica pala: "Znam zašto je Apache crashao, imam logove, ali nisam spreman to podijeliti s vama. Povjerite mi." Koji kurac. Cijela zadaća administratora je da dijeli tu informaciju, da je analizira i popravi problem. Ako je ne dijeli, nije administrator. Je li onda državni odvjetnik tužitelj, ili čuvar tajni? Jer te dvije uloge se međusobno isključuju. Ne možeš istovremeno biti mač pravde i kamen na ustima istine.

Na kraju, ova priča nema heroja. Ima samo jednu ogromnu, kolektivnu propust. Propust da shvatimo da su informacije o javnom novcu kao zrak. Ako ih počneš pakirati u vrećice i prodavati samo odabranima, svi počnu gušiti. I onda ne trebaš vanjskog neprijatelja. Sam se ubijaš sporije, ali sigurno. Pavlek je samo simbol. Simbol pješaka koji je nestao s ploče, a svi gledaju u prazno polje i govore "vjerojatno je tu negdje". Nije. Otišao je. A s njim je otišlo i povjerenje da itko na toj ploči zna igrati po pravilima.

Budućnost transparentnosti je stigla. Donijela je račun u obliku jedne jednostavne izjave koju više ne možemo ignorirati.

Izvor: riportal.net.hr