Vertikalni zid potražnje

Pedeset milijardi dolara vrijednosti, nula dokazane dobiti i financijski direktor koji potražnju opisuje kao vertikalni zid. To nije opis nekog novog cracka ulične vrijednosti, to je službeni narativ jedne od najvrjednijih privatnih kompanija na planetu.

Pas mater, kako je lijepo kad ti tržište vjeruje na riječ.

Naravno, taj taj financijski direktor mora izaći u javnost i demantirati glasine o propuštenim internim ciljevima, što je samo po sebi zanimljiv potez. U normalnoj firmi, kad propustiš ciljeve, šutiš i pokušavaš ih dostići u idućem kvartalu. U firmi koja je postala sinonim za jednu cijelu tehnološku revoluciju, izlaziš u medije i kažeš: "Ma kakvi, sve je super, potražnja je vertikalni zid."

Vertikalni zid.

Koji kurac to uopće znači? Potražnja može biti ogromna, može biti eksponencijalna, može biti nezasitna — ali vertikalni zid zvuči kao nešto na što se zaletiš i razbiješ facu. Kao da su odlučili da im metafora bude jednako impresivna koliko i besmislena, što je, priznajmo, savršen opis cijele industrije.

Ako potražnja doista jest vertikalni zid, pitanje je samo tko se penje, a tko pada.

Jer u svijetu gdje troškovi razvoja jedne jedine generacije modela premašuju BDP manje države, a cijene pretplate rastu brže od inflacije u Argentini, ta potražnja nije baš demokratska. Nije to potražnja malih poduzeća koja bi htjela automatizirati svoje procese. Nije to potražnja škola koje bi željele modernizirati nastavu. To je potražnja korporacija koje su toliko goleme da im je tisuću dolara mjesečno za API pozive sitnica, i investitora koji su se kladili na budućnost i sad moraju opravdati ulog.

Potražnja je vertikalna jer su vertikalni računi koje netko mora platiti.

Ono što je fascinantno — ne, čekaj, zabranjeno mi je reći fascinantno. Ono što je, recimo, zanimljivo na način na koji je zanimljiv sudar u kojem sudjeluješ kao vozač, jest da se ova priča odvija u trenutku kad sve više glasova dovodi u pitanje održivost poslovnog modela. Troškovi infrastrukture su astronomski, energetski zahtjevi rastu, a konkurencija ne spava. Kineske alternative su sve bolje, open-source modeli su sve sposobniji, a korisnici počinju postavljati ono najgore pitanje od svih: "Što mi točno ovo donosi što već nemam?"

Ali ne, financijski direktor vidi vertikalni zid potražnje. Možda je to taj onaj zid na kojem piše "ova firma vrijedi 50 milijardi" i iza kojeg se krije soba puna servera koji gori.

Nije da nemam razumijevanja. Sjećam se devedesetih, kad smo u Kvarner Netu prodavali internet ljudima koji nisu znali što je modem. Potražnja je bila vertikalna, ali zato što je baza bila ravna nula. Svaki novi korisnik bio je eksplozivan rast. Problem nastane kad ta baza postane velika, a ti i dalje moraš prodavati priču o vertikalnom zidu.

Jer u jednom trenutku, zid postane strop. A stropovi, znate, bole kad se zaletiš u njih.

Najzabavniji dio cijele ove priče je što nitko ne pita očito pitanje: ako je potražnja vertikalni zid, zašto moraš izlaziti u javnost i uvjeravati ljude da je sve u redu? Normalno, kad ti posao cvjeta, ne trošiš vrijeme na demantije. Trošiš vrijeme na isporuku. Na zapošljavanje. Na skaliranje. Na ono što radiš kad ti je posao prevelik da bi imao vremena za medije.

Ali kad ti posao nije baš ono što si pričao investitorima, onda izlaziš van i pričaš o vertikalnim zidovima. I nadaš se da će ljudi povjerovati dovoljno dugo da stigneš popraviti stvari.

To je stara fora iz Silicijske doline: dok imaš novaca, imaš i vremena. A dok imaš vremena, možeš prodavati bilo kakvu priču. Problem nastane kad novac nestane brže od priče.

Za sada, novca ima. Investitori su uložili, vlade su subvencionirale, mediji su promovirali. Svi su u igri. Pitanje je samo tko će prvi trepnuti — oni koji su platili kartu, ili oni koji su prodali priču.

Jer u svijetu vertikalne potražnje, jedino što pada prema dolje su cijene dionica kad se ispostavi da je zid bio samo zrcalo.

Izvor: bloomberg.com