14 naleta na divljač u tjedan dana

Četrnaest sudara s divljači u sedam dana na području koje bi po geografiji trebalo biti više krš i more nego šuma i polje, i to je brojka koja bi u normalnom svijetu izazvala bar jedan sastanak na kojem bi netko rekao "jebote, ljudi, ovo nije normalno". Umjesto toga, dobili smo policijsko priopćenje, 20.500 eura štete i nastavak života kao da se ništa nije dogodilo, dok s druge strane ceste netko broji koliko će mu osiguranje isplatiti za razbijeni far i izgužvani blatobran, a netko drugi broji koliko će mu trebati da ponovo pređe cestu na istom mjestu, jer, eto, navika je navika, a životinje ne čitaju prometne propise.

Krenimo od činjenice da je 14 naleta u tjedan dana za područje koje uključuje Rijeku, otoke Krk i Lošinj, Lokve, Vrbovsko, Bakar, Novi Vinodolski i Selce — brojka koja bi u bilo kojoj normalnoj statistici trebala biti alarm, a ne fusnota u lokalnim vijestima. To nije "desilo se, eto, priroda, šta ćeš". To je simptom sustava koji je odavno izgubio kontakt s onim što se događa izvan gradskih središta i izvan Excel tablica u kojima se planiraju proračuni. Kad ti u tjedan dana sleti 14 životinja pod kotače, nije problem u životinjama koje su glupe, nego u ljudima koji su odlučili da je cesta njihova, a šuma nečija tuđa, pa nek se snalazi.

Pogledajmo što se zapravo događa. Ceste su projektirane u vremenu kad je automobil bio luksuz, a divljač je imala svoje koridore koji su se poštovali jer su ljudi znali da je priroda ta koja postavlja pravila, a ne obrnuto. Danas se ceste šire, brzine rastu, a životinjski putevi ostaju taj — prekinuti asfaltom koji dijeli teritorij na dva dijela i govori: "Ovdje si dobrodošao, ovdje si mrtav." I onda se čudimo što srne, divlje svinje i lisice pokušavaju prijeći cestu na mjestima gdje su to radile stotinama godina prije nego je netko odlučio da tu treba staviti asfalt i postaviti znak "oprez, divljač" koji služi isključivo tome da se vozač osjeća bolje dok udara u životinju jer je, eto, bio upozoren.

A tu dolazimo do najvećeg apsurda. Znakovi upozorenja na divljač su postavljeni na mjestima gdje se sudari događaju redovito, ali umjesto da netko pomisli "možda bi trebalo nešto napraviti", pomisli "dobro, bar smo ih upozorili". To je ista ona logika koja kaže: "Postavili smo znak da je cesta mokra, sad ako se netko skrši, njegov problem." Ne, jebote. Znak nije rješenje. Znak je priznanje da postoji problem koji ne namjeravaš riješiti. Kao kad staviš naljepnicu "oprez, vruće" na štednjak koji nema prekidač, pa se čudiš što se netko opekao. Nije problem u tome što ljudi ne čitaju znakove. Problem je u tome što znakovi postoje umjesto rješenja.

Dvadeset tisuća petsto eura materijalne štete u tjedan dana. To je brojka koja zvuči kao nešto, ali kad je staviš u kontekst — recimo, cijena jednog srednje opremljenog gradskog projekta ili trošak jednog dana rada na nekoj od onih infrastrukturnih investicija koje se vuku godinama — shvatiš da je to zapravo smiješno malo. Dovoljno malo da nitko ne digne obrvu. Dovoljno malo da se otpiše kao "normalni gubitak". Dovoljno malo da nastaviš gurati glavu u pijesak dok ti sljedeća srna ne završi na haubi, a ti brojiš koliko će ti franšiza pojesti od osiguranja.

Ali ono što je stvarno jebeno, ono što boli više od bilo koje štete na autu, je činjenica da se u svih 14 slučajeva — nula ozlijeđenih ljudi. To nije sreća. To je statistika koja govori da su brzine bile dovoljno niske, ili životinje dovoljno male, ili sreća dovoljno velika, da nitko nije završio u bolnici. I to je ono što će se promijeniti. Jer statistika ne voli prazna mjesta. Prije ili kasnije, netko će naletjeti na divlju svinju od 150 kila na 90 na sat i neće biti riječi o 20.500 eura štete, nego o pogrebu i članku u novinama pod naslovom "Tragedija na cesti", nakon čega će se postaviti još jedan znak i sve će se vratiti na staro.

A moglo bi se nešto napraviti. Postoje rješenja. Zelene ceste — koridori za divljač iznad i ispod prometnica. Zaštitne ograde koje ne koštaju milijarde. Pametni sustavi koji detektiraju životinje i upozoravaju vozače u realnom vremenu. Čak i obično smanjenje brzine na kritičnim dionicama, koje bi usporilo vožnju za pet minuta i spriječilo pola sudara. Ali to sve zahtijeva dvije stvari koje su u ovom sustavu u deficitu: novac i volju. Novac se uvijek nađe za nešto drugo, a volja je rezervirana za projekte koji donose fotogenične fotografije na otvaranjima, a ne za nešto tako banalno kao što je sprječavanje da jebena srna završi na cesti.

I tako se vrtimo u krug. Svaki tjedan nova doza vijesti o naletima. Svaki mjesec nova doza štete. Svaka godina nova doza statističkih podataka koji leže u ladicama i čekaju da ih netko pročita, prokomentira i zaboravi. A divljač nastavlja gubiti svoj teritorij, komad po komad, metar po metar, dok ljudi u automobilima jure od točke A do točke B i pitaju se zašto im je život postao tako kompliciran.

Neće se ništa promijeniti dok netko ne pogine. To je hladna istina. Dok se ne dogodi tragedija koja će natjerati nekog direktora u nekoj kompaniji ili nekog pročelnika u nekom uredu da kaže "jebote, ovo je moralo biti spriječeno", ništa se neće pomaknuti. A kad se to dogodi, postavit će se ograde, smanjiti brzine, izgraditi koridori — i svi će se čuditi zašto to nije napravljeno ranije. Jer, eto, nije bilo dovoljno razloga. Četrnaest naleta u tjedan dana nije bilo dovoljno. Dvadeset tisuća eura štete nije bilo dovoljno. Bit će dovoljno tek kad se na mjestu sudara nađe tijelo, a ne životinja.

Do tada, vozi pažljivo, gledaj u šumu pored ceste, i nadaj se da ćeš primijetiti taj pokret prije nego što osjetiš udarac. Jer jedino što te dijeli od još jednog unosa u statistiku je tvoja pažnja i par metara asfalta. A to je, priznajmo, jebeno tanak filter.

Izvor: fiuman.hr