Nula bodova, tri pozicije, jedna nepromjenjiva istina.

Rijeka je izgubila od Varaždina, a trener Victor Sanchez je, nakon utakmice, ostao pozitivan i izjavio kako vjeruje da će uspjeti. To je, u najkraćim crtama, sadržaj vijesti. Ali sadržaj je uvijek samo omotnica. Ono što je unutra, to je prava priča, a ona nema veze s loptom. Ima veze s jezikom. S jezikom koji se koristi da se prikrije nula. S jezikom koji je postao univerzalni valuta u svim sektorima gdje rezultati izostaju, a plaće i budžeti ne. To nije sportski fenomen. To je fenomen upravljanja percepcijom.

Kad netko kaže "ostajem pozitivan" nakon jasnog neuspjeha, to nije izjava o emocijama. To je taktički manevr. To je softverski patch za sustav koji je crash-ao. U IT-u, kad ti server padne, ne pišeš u službenom izvješću: "Ostajem pozitivan, vjerujem da će server opet raditi." Napraviš root cause analizu, nađeš jebeni memory leak, apliciraš fix i deployaš ga. Ako ne znaš kako, angažiraš nekoga tko zna. Ovdje se ne radi o serveru, ali se radi o istom principu: postoji objektivna mjera uspjeha. U jednom slučaju to je uptime od 99.9%, u drugom to su bodovi na tablici. Nula je nula. Nula nije "vrlo taktička utakmica". Nula je krajnji rezultat.

Ovdje se javlja onaj klasični, prepoznatljivi šum korporativnog i institucionalnog govora koji je zarazio sve, od lokalnih klubova do globalnih tech giganta. Jezik se pretvara u amortizer za realnost. "Kontrolirali smo igru." "Bili smo bolji u segmentima." "Krećemo se u pozitivnom smjeru." To su sve fraze koje bi mogle biti izvučene iz bilo kojeg quarterly earnings calla tvrtke čije dionice padaju, a CEO objašnjava kako su "postavili temelje za budući rast". Problem je što taj jezik ne mijenja stvarnost. Mijenja samo način na koji o njoj razgovaramo. A kad prestaneš razgovarati o stvarnosti, gubiš i kapacitet da je prepoznaš.

Pogledajmo strukturu takvog izvješća. Prvo se konstatira činjenica neuspjeha, ali brzo, kao da je neugodan vjetar koji će proći. Zatim se prelazi na opis procesa: "igrali smo", "pokazali smo", "imali smo prilike". Proces se stavlja u prvi plan, iako je rezultat suprotan. To je kao da restoran s jednom zvjezdicom Michelin počne reklamirati iznimnu kvalitetu svog posuđa. Tehnikalije postaju glavna tema. Na kraju dolazi projekcija u budućnost: "vjerujemo", "nastavit ćemo", "uspjet ćemo". To nije plan. To je želja. A želja, bez konkretnog, mjerljivog putokaza, je samo oblik nade. A nada nije strategija.

Zašto je ovo važno izvan stadiona? Zato što je taj obrazac prisutan svugdje gdje javni novac, povjerenje ili resursi ulaze u jednadžbu. Gradske uprave koje "ostaju pozitivne" oko projekata koji kasne godinama i troše dvostruko više od planiranog. IT projekti u javnoj upravi koji su "na dobrom putu" unatoč tome što nitko od krajnjih korisnika ne može pristupiti sustavu. Startupi koji "redefiniraju industriju" dok im gorivo izgara na računu seed fundinga. Jezik postaje štit. Štit od odgovornosti. Štit od neugodnih pitanja. Štit koji, nažalost, štiti samo one koji ga drže, a ne one koji su uložili svoje – bilo da su to navijači s ulaznicama, porezni obveznici ili investitori.

Postoji jedno jednostavno, djetinjasto pitanje koje razbija svaki takav narativ: "Ako ste bili toliko bolji, zašto ste izgubili?" To je Cunk pitanje par excellence. Ono zaobilazi sve slojeve analize, taktike, statistike i pozitivnog razmišljanja i udara u srž stvari. U sportu postoji gol razlika. U biznisu postoji profit ili gubitak. U javnom projektu postoji rok i proračun. Sve ostalo je, s poštovanjem, priča za malu djecu. Te priče su često nužne za moral, za održavanje timskog duha, za medije. Ali one ne smiju zamijeniti hladnu, neugodnu, dijagnostičku evaluaciju onoga što nije uspjelo. Inače sljedeći korak nije poboljšanje, već ponavljanje.

House bi ovo dijagnosticirao kao slučaj akutnog kognitivnog disonance s komplikacijama institucionalnog samoprezira. Pacijent pokazuje jasne simptome: sposobnost detaljno opisati sve osim uzroka bolesti, insistiranje na perifernim pokazateljima umjesto na vitalnim, te iracionalnu vjeru da će vremenski faktor sam po sebi izliječiti stanje. Preporučena terapija je jedna doza brutalne istine, primijenjena direktno na ego, ali prognoza je oprezna jer pacijent često razvija imunitet na tu vrstu lijeka.

Što se onda treba dogoditi? Ne treba kamenovati trenera koji pokušava zaštititi psihu momčadi i svoj ugled. To je njegov posao. Treba, međutim, razlikovati jezik za javnost od jezika za zatvorena vrata. Za javnost možeš biti pozitivan. Za zatvorena vrata moraš biti morbidno, bolno, nesnosno iskren. Moraju se zvati stvari pravim imenima. "Nismo zabili jer naša završnica je bila loša." "Izgubili smo jer smo napravili ključnu pogrešku u obrani u 52. minuti." "Projekt kasni jer smo potcijenili kompleksnost integracije s legacy sustavom." Bez tog koraka, nema učenja. A bez učenja, postoji samo nade u ponavljanje istih postupaka s nadom u drugačiji ishod, što je, kao što znamo, klasična definicija ludila.

Ovaj mali sportski primjer iz HNL-a je samo mikrokozmos nečeg mnogo šireg. On je refleksija kulture u kojoj se jezik odvaja od djela. U kojoj se narativ cijeni više od ishoda. To je opasno jer erodira povjerenje. Navijači, građani, korisnici – nisu glupi. Mogu progutati pozitivnu poruku jednom, dvaput. Ali kad postaje kronična, kad rezultati izostaju, a jezik ostaje nepromijenjeno blistav, povjerenje se pretvara u cinizam. A cinizam je teško povratiti.

Dakle, sljedeći put kad čujete bilo kojeg lidera – sportskog, korporativnog, političkog – kako "ostaje pozitivan" unatoč nizu koji to ne opravdava, zamijenite tu riječ u glavi. Zamijenite je s "ostajem zaposlen", ili "ostajem pred mikrofonom", ili "nemam bolji odgovor". Bit će vam jasnija slika. Jer budućnost ne pripada pozitivnima. Pripada onima koji, bez obzira na ton glasa, vide nulu, prihvate nulu, i znaju što je sljedeći korak da se ona pretvori u nešto drugo. Sve ostalo je poziranje za galeriju koja polako, ali sigurno, odlazi prema izlazu.

Izvor: riportal.net.hr