Kantrida ostaje u vlasništvu Grada, nema pogodovanja privatnim investitorima

Rijetko koja izjava u lokalnoj politici miriše na istinu onako kako miriše na obranu od optužbi koje nitko nije izrekao naglas. Kad gradonačelnica izađe pred kamere i kaže "nema pogodovanja privatnim investitorima", to je otprilike kao kad ti u kafiću konobar kaže "ne brini, nisam ništa pljunuo u tvoje piće" — tehnički odgovor na pitanje koje si postavio, ali zašto ga uopće spominje ako nema razloga?

Projekt Kantride je jedna od onih priča koje Rijeka vuče za sobom kao stari brod sidro po dnu — svi znaju da je tamo nešto, ali nitko ne zna točno što, koliko košta i tko će na kraju izaći s novčanikom punijim nego što je ušao. I sad, nakon godina špekulacija, nejasnih nacrta i investitora koji dolaze i odlaze kao turisti na ljetovanje, stiže demantij. Gradska uprava objašnjava da je sve čisto, transparentno i da nema šanse da netko profitira na račun javnog dobra.

Pas mater, kako li je to osvježavajuće čuti.

Evo što je jebeno zanimljivo u cijeloj priči. Nitko nije optužio gradsku upravu za ništa konkretno. Nije bilo novinarskih istraga s dokumentima, nije bilo anonimnih prijava tužiteljstvu, nije bilo skandala na društvenim mrežama. Bila je samo — kako to lijepo nazivaju — "atmosfera". Onaj neugodni osjećaj u zraku koji kaže da se nešto možda događa iza zatvorenih vrata. I ta atmosfera je bila dovoljna da gradonačelnica izađe pred kamere i kaže: nema pogodovanja.

To je fascinantna dinamika hrvatske lokalne politike. Ne treba ti dokaz, ne treba ti činjenica, ne treba ti čak ni konkretna optužba. Dovoljno je da postoji "dojam" da se nešto loše događa, i ti si dužan reagirati kao da si uhvaćen na djelu. Što je, u svijetu forenzike podataka, najveći mogući crveni alarm. Jer kad netko kaže "nisam kriv" bez da ga je itko optužio, mozak ti automatski upali svjetlo koje kaže: "čekaj malo, zašto se brani?"

S druge strane, možda je ovo samo pametan potez. Prevencija. Kao cjepivo protiv glasina — ubrizgaš malu dozu istine prije nego se epidemija laži raširi. U svijetu u kojem se dezinformacije šire brže od korone u zatvorenom prostoru, proaktivna komunikacija nije loša strategija. Problem je samo što je u Hrvatskoj rijetko tko navikao na proaktivnu komunikaciju koja nije pokriće za nešto drugo.

Pomorsko dobro. To je ključni izraz u cijeloj priči. Pomorsko dobro je u Hrvatskoj ono što su u IT-ju "legacy sustavi" — svi znaju da postoji, nitko ga ne razumije u potpunosti, i svaka promjena na njemu izaziva paniku i optužbe za korupciju. Jer more, obala i sve što je do sedam metara od crte vode nije samo resurs — to je nacionalni fetiš. Dirati u pomorsko dobro je kao dirati u majku domovinu, ali s dodatkom potencijalne zarade.

I sad netko pokušava napraviti nešto s Kantridom. Bazen, hotel, promenada, apartmani — sve su to riječi koje su se bacale u zrak kao konfete na Silvestrovo. I svaka od tih riječi nosi sa sobom šaku sumnje. Jer u Rijeci, gradu koji je izgradio jedan od najskupljih i najkontroverznijih sportskih objekata na svijetu, svaka nova investicija u infrastrukturu automatski se mjeri metrom "koliko će nas ovo koštati i tko će na ovome zaraditi".

A odgovor na to pitanje je, naravno, "nitko" i "svi". Jer to je jedini odgovor koji prolazi u javnosti. Nema profita. Nema privatnog kapitala. Nema investitora koji zarađuju na javnom dobru. Samo čista, altruistična gradnja iz ljubavi prema gradu i njegovim stanovnicima.

Koji kurac.

U svijetu u kojem kompanije poput Mete ulažu milijarde u servere koje nitko nikad neće vidjeti, a Google gradi podatkovne centre u malim europskim gradovima i zapošljava lokalne ljude, hrvatska lokalna politika se i dalje ponaša kao da je privatni kapital zaraza koju treba izolirati. Kao da je jedini način da se nešto napravi dobro — da to napravi grad, vlastitim rukama, svojim novcem, svojom birokracijom.

I to je, naravno, potpuna besmislica.

Grad Rijeka nema novca za Kantridu. Nema ga ni jedan grad u Hrvatskoj, osim možda Zagreba, i to pod uvjetom da proda pola svojih parkova. Jedini način da se tako velik projekt realizira je privatno-javno partnerstvo, EU fondovi ili kombinacija oboje. A to znači da će netko privatni ući u priču. I taj netko će, naravno, htjeti zaraditi. Jer tako funkcionira kapitalizam — ulažeš da bi dobio natrag više nego što si uložio.

A kad lokalna politika kaže "nema pogodovanja", ono što zapravo govori je: "mi ćemo kontrolirati uvjete pod kojima privatni kapital ulazi, i pobrinut ćemo se da javni interes bude zaštićen". Što je, u teoriji, točno ono što bi trebali raditi. Problem je samo što u praksi to često znači "naš čovjek dobiva posao, a njegov ne".

I tu dolazimo do srži problema. Hrvatska nema problem s privatnim kapitalom. Ima problem s transparentnošću. Ima problem s povjerenjem. Ima problem s činjenicom da svaka veća investicija u ovom gradu nosi sa sobom prtljagu prethodnih afera, skandala i nedovršenih istraga. I zato gradonačelnica mora izaći pred kamere i demantirati optužbe koje nitko nije izrekao, jer jedino tako može pokušati vratiti povjerenje koje je izgubljeno u desetljećima lošeg upravljanja.

Kantrida nije samo projekt. Kantrida je test. Test hoće li Rijeka moći napraviti nešto veliko, transparentno i pošteno, bez da se u procesu okalja netko od političara, investitora ili gradskih službenika. Test hoće li grad moći pokazati da je naučio lekcije iz prošlosti. Test hoće li javnost moći vjerovati da "nema pogodovanja" nije samo fraza nego stvarnost.

Rezultati testa stižu za koju godinu. Dotad, čekamo i gledamo. I brojimo koliko puta će netko izaći pred kamere i reći "nema pogodovanja" prije nego se projekt uopće počne graditi.

Jer u Rijeci, kao i u svakom drugom gradu koji je izgorio na vatri loših projekata, jedino što je sigurno je da ništa nije sigurno. A kad ti netko kaže "ne brini", najbolje je da se već počneš brinuti.

Izvor: riportal.net.hr