Osam tisuća eura za neprijavljenog radnika

Ali hajmo na trenutak stat i postavit ono naivno pitanje koje svi preskaču: ako je kazna osam tisuća eura, koliko je onda ušteda za poslodavca koji ne prijavi radnika? Jer ovo nije pitanje morala, ovo je pitanje matematike. Računica je jednostavna: neprijavljen radnik košta poslodavca bruto plaću minus nešto sitno za rizik. Ako radnik radi za tisuću eura neto, poslodavac bez prijave uštedi doprinose, porez, pričuvu, zdravstveno — otprilike još tisuću eura mjesečno. Dvanaest mjeseci, to je dvanaest tisuća eura uštede. Kazna od osam tisuća eura? To je četiri mjeseca uštede. Rizik se isplati. Pogotovo ako te uhvate jednom u tri godine. Pogotovo ako si u branši gdje je inspekcija kao Bigfoot — svi su čuli za nju, rijetko tko ju je vidio.

I tu dolazimo do srži problema. Država uvodi kazne kao da je riječ o moralnom pitanju — kao da će poslodavac pročitati zakon, shvatiti da je neprijavljivanje radnika loše i prestati. Ali poslodavac nije moralni subjekt, poslodavac je ekonomski akter. Ako je cijena kršenja zakona niža od cijene poštivanja zakona, on će ga kršiti. To nije cinično, to je osnovna mikroekonomija. Isto ono što smo naučili u prvom semestru, a što naši zakonodavci očito nisu. Jer da jesu, umjesto kazne od osam tisuća uveli bi kaznu od dvadeset tisuća i automatsku zabranu rada na godinu dana. Ali to bi bilo previše. To bi značilo da se stvarno želi riješiti problem, a ne samo napisati još jedan amandman na zakon da se ispuni kvota.

Pogledajmo malo širu sliku. Ova zemlja ima problem s radom na crno koji je kroničan, endemski, gotovo folklorni. U ugostiteljstvu, građevini, poljoprivredi, ali i u IT sektoru — jer i u IT-ju ima firmi koje plate juniora na ruke dok ga formalno vode kao studenta ili honorarca. I svaka od tih firmi zna da je rizik mali. Inspekcija rada ima koliko i snijega u svibnju, a kad dođe, najčešće najavi posjet tjedan dana ranije. I onda svi postanu savršeno uredni. Dokumentacija je čista, evidencije su točne, radnici su na papiru na odmoru. I inspektor ode, zadovoljan što je obavio posao. I sutra se sve vrati na staro.

I sad dolaze nove kazne. Ponavljači prekršaja — osam tisuća eura. Prvi put? Manje. Ali koliko ljudi u Hrvatskoj uopće bude kažnjeno za neprijavljen rad? Podaci su, kao i obično, negdje između nepostojećih i nepouzdanih. Ali ono što znamo je da je broj inspektora smiješno mali, a broj poslodavaca koji varaju smiješno velik. Matematika je opet jednostavna: ako imaš stotinu inspektora za deset tisuća potencijalnih prekršitelja, vjerojatnost da te uhvate je mala. A ako je mala, kazna mora biti ogromna da odvrati. Osam tisuća eura nije ogromno. Ogromno bi bilo pedeset tisuća i zatvaranje objekta na mjesec dana. Ali to bi bilo politički neprolazno, jer bi se digla galama da se uništava poduzetništvo. Kao da je poduzetništvo raditi na crno i voziti radnike u kombiju bez sigurnosnog pojasa.

I evo nas u začaranom krugu. Država uvodi kazne koje su dovoljno visoke da izgledaju ozbiljno u naslovima, ali nedovoljno visoke da promijene ponašanje. Mediji objave članak, svi klimnu glavom, kažu "napokon", i vrate se na posao. A poslodavac koji je do jučer plaćao radnika na ruke, izračuna da mu se i dalje isplati, i nastavi. Jer osam tisuća eura nije ništa ako uštediš dvanaest. To je kao da kazniš lopova s pedeset posto popusta na ukradeno. Lopov će nastaviti krasti, samo će paziti da ga ne uhvate.

I sad dolazi onaj dio koji boli više od kazne. Ovaj zakon je, kao i mnogi prije njega, napisan iz perspektive onoga tko nikad nije vodio firmu s dva zaposlena i knjigovodstvom koje jede živce. Napisan je iz perspektive savršenog svijeta u kojem svi poslodavci imaju računovodstvo, pravni odjel i vremena za papirologiju. A stvarnost je da mali poduzetnik u Rijeci, onaj koji drži kafić na Korzu i zapošljava konobaricu na pola radnog vremena, nema pojma što ga čeka. On će pročitati da su kazne veće, uplašiti se, i možda — samo možda — prijaviti radnika. Ali isto tako može odlučiti da je lakše raditi na crno i nadati se da inspekcija neće doći. Jer nadanje je, u ovoj zemlji, uvijek bilo najisplativija strategija.

I dok mi ovdje brojimo kazne i amandmane, negdje u pozadini se vrti ista stara pjesma. Država ne može, ili ne želi, napraviti ono što bi stvarno riješilo problem: smanjiti porezno opterećenje na rad do te mjere da neprijavljivanje više nema smisla. Jer ako je trošak prijave radnika jednak trošku neprijave plus mali rizik, ljudi će birati prijavu. Ali to bi zahtijevalo ozbiljnu poreznu reformu, a ne još jedan amandman na zakon. To bi zahtijevalo političku hrabrost, a ne povišenje kazne za osam tisuća eura.

I tako ćemo opet za godinu dana čitati kako je neprijavljenog rada i dalje previše, kako su kazne nedovoljne, kako treba još strože. I opet će netko napisati amandman. I opet će kazna porasti. I opet će računica pokazati da se isplati varati. Jer jedina konstanta u hrvatskom gospodarstvu je sposobnost zakonodavca da bude iznenađen očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr