Porin za jazz u Rijeci: čestitke, kava, domjenak, gotovo

Prijem za jazz glazbenike koji su osvojili Porina je kao kad bi netko organizirao domjenak za programere koji su napokon popravili onaj bug sto je tri godine srao po produkciji — lijepo, ali pitanje je tko tu koga zapravo treba. Grad je organizirao kavu i rukovanje za ljude koji su, da budemo iskreni, vjerojatno odsvirali vise nota u zadnjih mjesec dana nego sto je cijeli lokalni politicki aparat izgovorio smislenih recenica u zadnjem mandatu. I to nije problem. Problem je sto to zvuci kao da je netko rekao: "E, dobro, ajmo im dati domjenak, neka se ne ljute sto ih inace ignorirano 364 dana u godini."

Jazz je cudna zvijer u ovom gradu. S jedne strane, imas tradiciju koja seze u doba kad su Rijecani znali sto je dobra improvizacija — i to ne samo u glazbi, nego i u snalazenju u sistemu. S druge strane, imas osjecaj da se jazz u Hrvatskoj tretira kao onaj rodak kojeg se sjetis samo za Bozic i rodendan: "Joj, bas si dobar, trebali bismo se cesce cuti", i onda ga opet ne zoves 11 mjeseci. Porin je super. Porin je priznanje. Ali Porin bez konteksta, bez infrastrukture, bez toga da klinci u skoli uopce znaju sto je improvizacija — to je kao da nagradis nekoga sto je najbolji u plesu na rubu provalije dok provalija raste.

Pogledajmo brojke: pet glazbenika s podrucja Primorsko-goranske zumiranije osvojilo je Porina u jazz kategorijama. Pet ljudi koji su, pretpostavljam, prosli kroz sve ono sto prolazi svaki glazbenik u Hrvatskoj — svirke za 200 kuna i besplatno pice, studijsko vrijeme koje si sam placas, opremu koju kupujes na rate jer ne mozes uzeti kredit kao IT firma. I onda dode netko iz zumiranije, rukuje se, kaze "cestitam", i to je to. Nema poruke: "E, sad cemo uloziti u glazbeno obrazovanje", nema: "E, sad cemo napraviti prostor za probe", nema: "E, sad cemo financirati festivale koji nisu samo turisticka atrakcija".

To je najveci problem hrvatskog odnosa prema kulturi uopce, a jazz je samo simptom. Tretira se kao dekoracija, kao nesto sto dodje nakon sto se rijesi "bitno" — a "bitno" su, naravno, ceste, parking, i onaj novi kruzni tok koji ce rijesiti promet u kvartu. Nitko ne kaze da infrastruktura nije vazna. Ali kad pogledas gradove koji imaju zivu jazz scenu — Amsterdam, New Orleans, Berlin — shvatis da tamo jazz nije izolirani dogadaj. Tamo je jazz dio skolskog programa. Tamo klinci uce improvizaciju kao sto ovdje uce tablicu mnozenja. Tamo postoji lanac: skola -> klub -> festival -> snimanje -> turneja.

Ovdje imamo: genijalni glazbenici -> Porin -> domjenak -> pauza od 364 dana -> ponovi.

I nemojte me krivo shvatiti — domjenak je super. Covek se rukuje, popije kavu, kaze "hvala", to je ljudski i topao gest. Ali to nije sustav. To je gesta. I to je problem kada se gesta prodaje kao politika. "Evo, vidite, mi podrzavamo kulturu, bili smo na prijemu za jazz glazbenike." Super. A gdje je budzet za glazbeno obrazovanje? Gdje su subvencije za instrumente? Gdje su programi koji bi omogucili klincima iz skola da dodju na jazz koncert i shvate da to nije "bubica muzika za starce"?

Jer evo sta se dogodi kada klinac prvi put cuje dobar jazz uzivo: shvati da glazba nije samo melodija koju pamtis, nego dijalog. Shvati da se mozes dogovoriti s drugim covjekom bez rijeci, samo pogledom, i da iz toga moze nastati nesto sto niko od vas dvojice nije planirao. To je vjestina koja se ne uci u skoli, ali je vaznija od pola stvari koje se uce. To je vjestina improvizacije u zivotu — kad ti planovi padnu u vodu, kad ti se sistem srusi, kad ti netko kaze "ne" — i ti moras u roku od sekunde smisliti nesto drugo. To te jazz uci. Isto kao sto te dobar IT sistem uci da se ne oslanjas na jednu komponentu.

Ali ne. Mi cemo radije uloziti u jos jedan kruzni tok i jos jedan parking, pa cemo se jednom godisnje rukovati s ljudima koji su dokazali da znaju improvizirati u sistemu koji to ne nagraduje. I to je zapravo ironija: jazz glazbenici su majstori improvizacije, a zive u drustvu koje od improvizacije nije napravilo nikakav sustav. Oni su sami sebi producenti, menadzeri, PR-ovci, logisticari, i povremeno — glazbenici.

Pogledajte imena: Henry Radanovic, Zvonimir Radisic, Tonci Grabusic, Branimir Gazdik, Vedran Ruzic. To su ljudi koji su, vjerojatno, odsvirali na stotine koncerata, snimili albume, putovali, placali sve iz svog dzepa, i uspjeli. I to je ono sto treba slaviti — ne Porin, nego cinjenicu da u ovakvom sistemu uopce postoje. To je kao da netko uspije pokrenuti startup u Hrvatskoj bez ikakve podrske, bez investicija, bez inkubatora, i jos zaradi. To je isto. To je isto sranje, samo drugi instrument.

I zato je ovaj domjenak dobar. Ali nije dovoljan. Jer jazz ne treba domjenak. Jazz treba prostor. Treba publiku koja ga razumije. Treba generaciju klinaca koji ce cuti improvizaciju i pomisliti: "To je jebeno, hocu i ja to." A ne: "To je ono sto moj deda slusa."

Ako zelimo da jazz u Rijeci ne bude muzejska izlozba, nego zivi organizam, treba uloziti u ono sto se ne vidi: u edukaciju, u infrastrukturu, u programe. Jer Porin je vrh ledenjaka. A ispod je more truda, novca, i vremena koje nitko ne vidi i nitko ne placa. I dok god se to ne promijeni, domjenci ce biti lijepi, ali beskorisni.

Kao da programeru das pivo i kazes "super si" nakon sto je sam napisao cijeli backend, frontend, i jos deployao na produkciju u 3 ujutro. Pivo je fino. Ali plati covjeka.

Izvor: riportal.net.hr