Šezdeset pet parkirnih mjesta za automobile koji koštaju više od većine stanova u Opatiji

Gran Turismo Adriatica 2026. stiže u Opatiju, i to je, naravno, odlična vijest. Superautomobili, bogati gosti, medijska pozornost, Instagram storyjevi s potpisom "Opatija, Adriatic riviera". Grad će se tri dana pretvarati da nije grad u kojem se lokalni ugostitelji žale na cijene najma, već glamurozna destinacija koja privlači globalnu elitu. Samo što ta globalna elita neće parkirati u garaži, nego na šezdeset pet mjesta u Ulici Feliksa Peršića, točno ispred Hotela Ambasador, dok će lokalni stanovnici, koji su platili godišnje naknade za parking i komunalne doprinose, obilaziti kvart u krug tražeći mjesto za svojeg golfa petice iz 2004. godine.

Nije problem u manifestaciji. Problem je u načinu na koji se ove stvari prodaju. "Privremene promjene parkiranja", piše u najavi. Kao da je riječ o tehničkom prekidu vodoopskrbe. Kao da se ne radi o tome da se šezdeset i pet ljudi, koji su se navikli da im je auto ispred vrata, šalje u drugi krug gradske rulete parkinga. "Privremeno" je čarobna riječ koja u lokalnoj samoupravi znači "mi smo se dogovorili, a vi se snađite". I to je, jebote, u redu — dok se ne sjetiš da ti taj ljudi koji će sutra gledati Lamborghinije kako prolaze kroz Volosko neće moći istovariti namirnice jer je cijela ulica rezervirana za automobile koji su u prosjeku skuplji od njihovih kuća.

Ali najzanimljiviji dio priče nije parking. Najzanimljiviji dio je pitanje zašto se Opatija, grad s tradicijom turizma dužom od stotinu godina, još uvijek hvata za ovakve spektakle kao da su jedino što joj može donijeti život. Nije. Imaš more, imaš parkove, imaš vilu Angiolinu, imaš lungomare koji je i dalje jedan od najljepših šetališta na Mediteranu. Ali umjesto da gradiš identitet na onome što već imaš, ti svake godine dovedeš tridesetak ljudi s automobilima koji su toliko niski da ne mogu preko ležećeg policajca, i to prodaš kao vrhunac kulturne ponude. To je kao da Rijeka svake godine organizira festival brodova i kaže: "Dođite gledati jahte, ne možete u njih ući, ali možete ih gledati s mola."

I najgore od svega — funkcionira. Jer ljudi vole gledati bogate. Ne zato što su bogati, nego zato što im taj prizor prodaje ideju da bi i oni mogli biti bogati, da je to dostižno, da je to samo pitanje sretne životne odluke ili pravog start-upa. A u stvarnosti, vlasnici tih automobila su ili nasljednici imovine stečene u devedesetima, ili ljudi koji su prodali firmu u pravo vrijeme, ili influenseri koji su iznajmili auto za vikend da bi napravili sadržaj. Nijedan od njih neće ostaviti više od tisuću eura u lokalnoj ekonomiji jer im je već sve plaćeno — hotel, večera, parking. Oni su ovdje da bi bili viđeni, ne da bi potrošili.

A Opatija? Opatija dobiva tri dana buke, gužve i fotogeničnih automobila, a onda se vraća u normalu. U normalu u kojoj se lokalni ugostitelji pitaju zašto im je sezona sve kraća, zašto im gosti dolaze samo na tri dana umjesto na dva tjedna, zašto je prosječna potrošnja po turistu sve manja. Zato što su se navikli na format: dođi, fotkaj se, objavi, odi. To nije turizam. To je produkcija sadržaja s parkingom.

I da, svjestan sam ironije. Ovdje sjedim u Amsterdamu, pišem o Opatiji, i zvučim kao čovjek koji je zaboravio da je i sam odrastao u gradu u kojem se svaka manifestacija dočekivala s više entuzijazma nego analize. Ali upravo zato što sam odrastao u tom gradu, znam da bi mogao bolje. Imaš more, imaš povijest, imaš infrastrukturu, imaš ljude koji su generacijama radili u turizmu. I onda dovedeš automobile. Ne muzeje, ne koncerte, ne radionice, ne festivale hrane ili vina — automobile. Metalne kutije na kotačima koje su skupocjene i tihe, osim kad ih upališ da bi izazvao buku u tunelu.

Ali najbolji dio je taj što će se, nakon što prođe vikend, svi hvaliti kako je bilo super, kako je Opatija opet bila u centru pažnje, kako su mediji pisali. I zaboravit će da je u istom tom vikendu šezdeset pet obitelji tražilo parking tri ulice dalje, da je petnaest ljudi zakasnilo na posao jer nisu mogli izaći iz kvarta, da je lokalni dućan imao manji promet jer su ljudi izbjegavali centar. To je cijena spektakla. I ona se, kao i uvijek, ne naplaćuje onima koji dolaze, nego onima koji su već tu.

Šezdeset pet mjesta. Tri dana. Tisuće konjskih snaga. I jedan grad koji se još uvijek pita zašto mu mladi odlaze u Zagreb ili u Irsku.

Izvor: riportal.net.hr