Tri stotine kvadrata nekadašnje trgovine dm u Centru Zamet postalo je — dvorana za karate

Nije ironija. Nije parodija. Nije vic koji netko priča u kafiću dok čeka da mu stigne kava pa se nasmije i kaže "jebote, pa kakve veze ima dm i karate?" — to se stvarno dogodilo. Grad Rijeka je uzeo prostor od tristo kvadrata, bivšu trgovinu kozmetikom i higijenskim proizvodima, i pretvorio ga u vježbaonicu za borilačke sportove. I to je vijest. I to je svečano otvoreno. I svi su se slikali.

Pedesetak godina urbanog planiranja, tisuće stranica strategija razvoja sporta, milijuni eura iz EU fondova za sportsku infrastrukturu, i rješenje je — pretvoriti bivši dm u dvoranu. Ako netko i dalje misli da je Rijeka grad pametne administracije, neka dođe na Trg riječkih olimpijaca i pogleda. Olimpijaca, jebote. Ime trga je samo po sebi toliko ironično da bi ga Alan Ford potpisao bez razmišljanja.

Nije problem što je prostor dobio novu namjenu. Problem je što je to rješenje koje miriše na "što god, samo da se nešto napravi". Tristo kvadrata u prizemlju trgovačkog centra, bivši maloprodajni prostor — to nije dvorana za karate. To je adaptirani dućan. I djeca će u njemu vježbati udarce na mjestu gdje su se prije kupovali šamponi i dezodoransi. Neka. Neka vježbaju. Bolje i to nego ništa. Ali nemojmo to nazivati "novom sportskom dvoranom" kao da smo otvorili Dom sportova broj dva.

Jer evo što se zapravo dogodilo: netko je u gradskoj upravi shvatio da karate klubovi u Zametu nemaju gdje trenirati. Umjesto da se izgradi nešto novo, umjesto da se uloži u pravu infrastrukturu, umjesto da se riješi problem na način koji ne izgleda kao improvizacija — uzet je prostor koji je već postojao, koji je stajao prazan, i rečeno je "eto, sad je ovo vaše". To nije planiranje. To je gašenje požara metlom.

I to nije jedino. Cijeli grad funkcionira po istom principu. Treba nam parking? Smanjimo zelenu površinu. Treba nam vrtić? Adaptirajmo bivši ured. Treba nam dvorana? Uzmimo bivši dm. To nije urbanizam. To je krpanje rupa na brodu koji polako tone, dok kapetan objašnjava da je voda u trikobilici zapravo dodatni balast za stabilnost.

Koji kurac se dogodio s ambicijama? Sjećam se devedesetih, kad je Kvarner Net počinjao, pa smo umjesto da čekamo da netko drugi riješi problem — rješavali smo ga sami. Nismo tražili da nam netko adaptira bivšu trgovinu. Uzeli smo servere, kablove, i napravili mrežu od nule. Jer smo htjeli nešto napraviti, a ne samo preživjeti. Danas je standard "samo da nije gore", a ne "hajde da bude bolje". I to se vidi u svakoj odluci.

Dvorana u bivšem dm-u nije loša stvar. Dobra je stvar. Djeca će imati gdje vježbati. Karate klubovi će imati krov nad glavom. Roditelji neće morati voziti djecu na drugi kraj grada. Sve su to pozitivne stvari. Ali to je rješenje koje bi trebalo biti privremeno, ne trajno. Privremeno dok se ne izgradi nešto pravo. Dok se ne riješi pitanje sportske infrastrukture u Zametu na način koji ne ovisi o tome koja trgovina je zatvorila vrata.

Jer što će biti za pet godina? Hoćemo li otvarati dvorane u bivšim pekarama? Bazene u bivšim bankama? Atletske staze na krovovima bivših supermarketa? Granica apsurda se pomiče svaki put kad netko kaže "pa dobro, funkcionira" i time zatvori raspravu. A rasprava ne smije biti zatvorena. Treba se nastaviti dok netko ne kaže "čekajte, ovo nije dovoljno dobro, možemo bolje".

Pacijent pokazuje sve simptome kronične improvizacije s komplikacijama samozadovoljstva. Dijagnoza je jasna: akutni nedostatak vizije, praćen kroničnim "barem se nešto radi". Prognoza je loša, jer se simptomi ne liječe — oni se samo premještaju iz jednog bivšeg prostora u drugi. Preporučujem hitnu intervenciju u obliku petogodišnjeg plana razvoja sportske infrastrukture, ali sumnjam da će itko poslušati. Jer, eto, otvorili smo dvoranu. Slikali smo se. I sad je gotovo.

Ako je grad toliko pametan, zašto mu treba deset godina i slučajni bankrot lanca drogerija da bi karate klubovi dobili krov nad glavom?

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je način na koji funkcioniramo. I dok god bude funkcioniralo, nitko neće tražiti bolje. Dok god djeca imaju gdje vježbati, dok god roditelji ne moraju voziti predaleko, dok god se netko može slikati na otvorenju i reći "evo, napravili smo nešto" — sve je u redu.

Nije. Nije u redu. Tristo kvadrata bivšeg dm-a je privremeno rješenje koje je postalo trajno, jer nitko nema hrabrosti reći da to nije dovoljno. Da Rijeka zaslužuje pravu dvoranu, a ne adaptirani dućan. Da djeca zaslužuju infrastrukturu koja nije improvizacija. Da grad zaslužuje plan, a ne krpanje rupa.

Ali eto. Otvorili smo dvoranu. Slikali smo se. I sutra ćemo zaboraviti da je to samo privremeno rješenje koje je postalo trajno, jer je tako lakše.

Budućnost je stigla. Donijela je bivši dm.

Izvor: fiuman.hr